LIPO LI JE LIPO LI JE

Dakle od zadnjeg posta kojeg sam pisao prošlo je otprilike godinu dana. I bila je to, kako da kažem, godina iz pakla. Iz dva pakla.
Prvo mi je veza krenula nizbrdo, lagano lagano. Približavalo se sranje ko glečer titaniku dok su kapetan, prvi, drugi i treći časnik i mali od kužine orgijali ispod palube. Da se inercija poveća, majka od djevojke dobije rak što na svu nestašicu para dođe ko ona gumica za tegle po hladnim prstima. Al da je ljubavi preživilo bi se i to.
"Ljubav? Ljubav je precijenjena. Danas se niko ne voli. Šta ti sebi umišljaš Brale, da si neki ruski pjesnik."
"Ali kako nema?" odgovorio bih ja pitanjem. "Kad ti voliš, i kad si iskren, i brižan, i pažljiv, i praviš čaj ujutro i pomažeš na svoju štetu? Kako? Pa samo monstrum to ne bi znao cijeniti."
Odgovor me spičio u glavu nedavno kad sam shvatio da stvarno ljubavi nije bilo i da sam ja prove dvije godine života sa osobom koja nema pojma ni o čemu, osim što zna čistit ribu i vrtit guzovima. Haj zna još ponešto, al sve je to plitko ko Aleksandra Grdović nedeljom ujutro.
No hajde, zaprdi mu što rekli neki ljudi. Kad je sve ostalo ok, naći će se ljubav. "Ti si brale šarmantan, ima cura, ne sekiraj se."
Tačno, ima cura, uvijek ih je bilo, al nekako te više pogodi raskid kad shvatiš da su ti roditelji izgubili posao u roku par mjeseci. Čitav život rade, i onda nesretnim spletom okolnosti

BANG, BANG

padoše iluzije o priznatoj i cijenjenoj srednjoj klasi sa normalnim prihodima ko mrtvi fazani. Padoše ko dimnjaci zatvorenih fabrika za preradu drveta.
Još malo do penzije, al nema veze. Nešto će se sredit, nek se odmore malo. Godine potplaćenog i potcijenjenog rada su ostavile traga u vidu tableta za srce i konstantnih glavobolja i migrena. Nek se odmore. Sad nek sade voćke, uzgajaju kokoši, renoviraju obiteljsku kuću koju nisu mogli 25 godina renovirat radi posla. Nek idu napokon sami na more. I idu. To mi je drago neviđeno.
"E sine, došli bi malo na more, par dana, jesi šta planirao ti, možda, da ti ne smetamo?"
"Pa jesam nešto, al dođite nema veze." odglumim ja ozbiljnog tridesetogodišnjeg arhitekta. Dijelom što i jesam tridesetogodišnji arhitekta, a dijelom što im nikad nisam znao pokazati prave emocije. A drago mi je. Stvarno jeste. Neka dođu, radim ja. Ima para.

BANG!

Rasprši se moj poslovni život u devetom mjesecu u sred recesije. Očekivao se taj pucanj odavno. Nije nekad sve ni u parama, pogotov kad imaš šefa poremećenog kretena koji te snima i svakodnevno maltretira. Ništa nije vrijedno zdravlja. Dakle tri nezaposlena u kratkom periodu. A kredit za auto, a stan, a režije, a mlađi brat?
A mlađi brat?
A brat ne radi svakako. Radi njega sam i držao stan od skoro 300 eura. "Da se ne vraća u bosnu" kaže tata, "gore je problem"
Nema frke neka ga tu dok se ne snađe. Jedno godinu dana.
No brale kakav jestem radišan i sposoban, preživi 3 mjeseca bez posla radeći samostalno dok ne naleti na arhitekta koji mu je obećao sve. "Biće para, samo da arhitekturu radimo, nije sve u parama."
"NIJE!!! ŽIVIO!!!" klicao sam glasno.
Kako bolan nije?! A kredit za auto, a stan, a režije, a mlađi brat?
Tri mjeseca bez plaće bi dotuklo konja. Dok se odjednom kanalizacijom sranja koja prolazi mojim mozgom ne razliježe pucanj.

BANG!

Dosta više.
Dam otkaz nađem drugi posao, plaćen.
Nađem bratu posao, plaćen.
Otkažem stan, nađem drugi, jeftiniji, bolji, na prizemlju (jebo mu lift kojeg nema, mater u guzicu, onom starom stanu)
Pomirim se sa prekidom sa energetskim vampirom koji me sisao zadnjih po godine.
Dogovorim da počnem da sviram.
Počnem da pišem.
Prestanem da trpim poluidiote.
Počnem da apliciram za postdiplomski i po prvi put u životu osjetim kako mogu šta hoću, kao što sam i prije mogao.
Osjetim kako mi život počne teći venama.
Primjetim kako me tete u radnjama pozdravljaju veselije, kako me djevojke gledaju. Kako ja njih gledam. O kako ih samo gledam. Kako lijepih djevojaka ima. Primjetim kako su mi i komentari na fejsbuku postali smiješni i zabavni. Primjetim kako prijatelji primjete da sam se proljepšao.
Primjetim da nije sve takav kurac.

Samo da se ne čuje kakav novi BANG.
Ako se i čuje, ja hoću da budem s prave strane oružja.

Nije stvar da ja negdje želim ići. Ne čini me to sretnim. Selidba je, a to je dokazano, jedan od najvećih stresova modernog doba. Nećemo pretjerivati i reći da je selidba veći stres od, recimo, ležanja na željezničkoj pruzi kuda voze oni brzi vozovi u Francuskoj ili pak veći stres od raka u bliskoj familiji (ne daj bože), ali stres jeste. Pogotovo ako je jedinka užasno neorganizovana poput mene, pa kad se jednom preseli ima osjećaj da ništa više nije na svome mjestu i da je pola stvari ostavio bivšem gazdi u amanet iako je stan ispraznio hirurškom preciznošću ko studentski frižider. Nije stvar da ja negdje želim ići. Stvar je da mogu ako hoću. A ne znam hoću li.

Sad ne mogu nigdje ići. Barem neko vrijeme. Ionako sam sam sebi dopizdio pričom o selidbi na hladni sjever balkanskog poluotoka sa ovog južnog, prijatnog, slobodoumnog, slobodarskog toplog juga. Ne mogu. Nije fer prema roditeljima da ostavim brata da se sam snalazi ovdje. Nikakav status nema osim statusa quo kojeg gaji zadnjih 4 godine. Pardon, ne zadnjih 4. Nego prvih 4 godine. Prvih četiri godine fakulteta. Ni fakulteta nema. Osjećam se odgovornim prema roditeljima koji su mene trpili sa svojih 300 maraka mjesečno kad su mi plaćali stan u sarajevu 150. Jebiga, čovjek se mora odužiti ako ima imalo obraza. Preglupo bi bilo da ja sad svoje šaljem na fakultet i plaćam njima 150 maraka studentsku garsonjeru na Grbavici ili sobu kod gazde u Hrasnom. Nema smisla jel da. Nije da moji ne bi učili dobro i isplatili uloženo, nego mislim da je bolje tim novcima platiti fakultet u Kiseljaku ili Vitezu, na etabliranim visokoškolskim ustanovama smještenim pored starih kestena ili iza frizerskih salona, pa da onda lijepo odvozare onih par ispita i praktično završe fakultet od kuće ko gospoda i dobiju diplomu. Posebna priča bi bila vidjeti moju majku u studentskoj menzi kako održava lekcije onim babama kako se pravi gulaš i zaprška za grah s kobasicama.

„ne bi ja to tako spremila. Ma ne, ne. Ne tako. De… Daj bogati tu šerpu vamo“

A oca u jutarnjim gužvama u trolejbusu? (trolejbusom bi se on meni vozio, a ne autom ko kakav tatin sin. U ovom slučaju sinov tata)

E to bi volio da mi prepričaju i to par dana kasnije prije nego što bi volio da doživim.

Ne mogu ni radi toga što mi je otac dobio neki dan otkaz u pedesetpetoj, pa i ono što su slali bratu više neće moći.

Ne mogu ni radi situacije. Prije dvije godine su me zvali da idem raditi na sjever. Sad ne. Sad nema posla. Ima posla ali samo za samu kremu arhitektonsku. Skorojevićku bandu prosječnih inženjera u prosječnoj državi sa kompleksom manje vrijednosti u kojoj prosječni inženjeri mogu biti najbolji jer realno dobrih nema.

„strpi se Brale, gdje ćeš sada? Čuvaj posao. Znaš kako je teško?“

I ja pušim tu priču već par godina. Sumnjam u svoje kvalitete i svojih deset prstiju koji su me od onih studentskih 25 maraka sedmično doveli do toga da sad tih istih 25 maraka bahato trošim na sranja koja mi nikad neće trebati osim da izliječim komplekse kad sam bio ubogi student iz Busovače. Neka brate rezervnih žica za gitaru i šarenih knjiga, nikad ne znaš kad će početi rat pa da knjige ložimo, a kad izložimo da se žicama za gitaru objesimo o maslinu.

Ne mogu ni radi ljubavi. Brale papučar. Kad se zaljubi, oslijepi, ne javlja se nikome i počne slabije da jede. Počne da sluša sevdah, kupuje male poklone za koje zna da iako su mali razgale srca djevojaka. Brale koji pravi čaj od šipka ili kafu jutrom prije posla a poslije posla skuha ručak bez pogovora. Brale koji napravi 1500 palačinki i svakoj posveti svu pažnju koju palačinka traži.

Ja, papučar sam  već jednom radi ljubavi sve odjebao i doselio tu. Tu, odakle i ne bi baš volio da idem jer sam i navikao, ili bar nisam siguran , ali bi volio da znam da mogu.

Prokleta mogućnost izbora mora da postoji.

Biti će to poseban dan. Nadam se ljetnji. Nekad tamo kad pred kraj ljeta kad prestanu sparine da ljudima ne bude loše dok čekaju u redu da se ukrcaju na matični brod.  Cijeli svijet će brujati o tome kada shvati da nije u pitanju još jedan veliki prvomajski izlet bosanaca ili kakav sličan teferič državnih razmjera. U redovima uredno, jedan iza drugog, po prvi puta svi će stati. Zaboraviće se sva čekanja po poštama i granapima, nervozna laktanja, preskakanja redova i tih gunđanja sebi u bradu. Svi ko jedan, dostojanstveno, bosanci će krenuti put matičnog broda u Visokom, a onda put još matičnijeg planeta sa kojeg su davno došli puni entuzijazma na područje balkana da prošire svoju kulturu dobre kuhinje i ekstra dobrog humora. Planet nek se zove Planet da se ne bunimo.
Balkan se tadašnjim analitičarima sa matičnog planeta zaduženog za analizu Zemlje činio kao savršen odabir. Umerena klima, blago ljeto, hladna zima. Dovoljno vode za rashađivanje i dovoljno šume za hladnoću. Toliko rijeka, potoka, izvora i jezera. Toliko pašnjaka i obradivih površina. "To je to, sigurno je uzviknuo nekakav naučnik u udaljenoj sobici sjevernog dijela "instituta za međugalaktične selidbe i istraživanje plavičastih planeta galaksije koja podsjeća na sivo bijelu fleku u svemiru" pri ministarstvu humora i zajebancije. Galaksija je naravno mliječni put, no bosanci kao što se zna, ne daju pederske romantične nazive prirodnim fenomenima poput "Mliječni put" ili "Rozi zalazak sunca".
Najromantičnije što su uspjeli progurati je "Pizdino vrelo", no da se razumijemo to je romantično jedino Roco Sifrediju.
Kada se napokon počne puniti matični brod, inače od strane svijeta neprepoznat ni kao brod, a još manje kao piramida u Visokom shvatiće ostatak svijeta šta su značili tih par miliona glavatih galamdžija željnih dobre zajebancije. Jesu bosance svakako tegirali. I kao glupane i kao sitne kriminalce, i kao krupne kriminalce, i kao glupe kriminalce, a ponajviše kao velike gurmane sa jako čudnim smislom za humor. Ovaj dio sa glupanima i kriminalcima se lako može obraniti sa neprilagođavanjem novoj sredini. Na svojoj planeti se velika glava brzo punila mnoštvom nepotrebnih informacija pa su bosanci praznili glavu formatirajući je. Spletom nesretnih okolnosti, novi svijet je brzo punio glavu pa su se mozgovi formatirali jako često da bi se u verziji 2.0 prešlo na trajno formatiranje u cilju opuštenijeg i ležernijeg života, što su ljubomorni susjedi brzo primijetili i počeli zapisivati neželjene reakcije čistoga neopterećenog mozga. U neznanju su te zapise počeli nazivati vicevima.
(I to vicevima o husi i hasi. Svako normalan sa Planeta je znao da se originalne legende vežu za imena Suljo i Mujo, a ne Huso i Haso pa tako i originalne viceve bosanci naslovljavaju na ovu prvu dvojicu.)
Čudni humor i hrana se drukčije i ne bi mogli objasniti ovozemaljskim riječnikom.
Taj famozni burek i njegov prepoznatljivi oblik nikome ne liči na galaksiju?! Spirala alo? A burek u svemiru? A?

Put tamo su ukucane koordinate, put galaksije koja neodoljivo podsjeća na zvrk bureka u tepsiji od tri jufke. Tamo se vraća na kraju sage i završenog posla. Tamo je Planet.

Mnogo toga će sinuti svijetu kad shvate da više neće pojesti dobre ćevape.
"Znao sam ja da oni nisu odavde" uzviknuće Hans Vanderbilt pred vijećem Europe.
"Znao si ti moj klinac" reći će mu nervozna Del Ponte "znao si ko i ja."
"Ne seri frigidna kujo" otresito će Hans.
Kad isprate sve do zadnjeg bosanca u njihove kriogene komore u kojima je predviđen pretinac za kutiju cigara, keks i mali rešo sa džezvom sa dva filđana. Zašto dva filđana kad je kriogena komora za jednu osobu? E pa nikad ne znaš ko može naletiti u sred svemirskih putovanja.
Mnogi će se sjebati kad pred njih istupi vođa, prepoznavan ranije kao pisac odličnih scenarija za domaće filmove o očevima alkoholičarima i djeci koja ih čekaju da se vrate sa puta. Kad zadnji uđe, vođa će se zahvaliti na gostoprimstvu, halaliti svima, ispričati vic posljednji put koji opet niko neće skontati i proliti oveći bokal vode za sreću. Kad ga ispriča, gromoglasan smijeh će se prolomiti unutar broda dok će vani biti tajac i vječno pitanje u glavi "čekaj, kako misli... ne kontam...?"
Biće svi ko posrani kad bosanci krenu sa svog posljednjeg i najvećeg  teferiča na Zemlji. Najviše će biti posrani hercegovci što su ocijepili a ponajviše ovi iz Livna što se nisu izjasnili kao bosanci na zadnjoj pijanci iako su bliže Bosni nego Hercegovini. Pred njima će se zatvoriti velika hidraulička vrata, upaliće se antigravitacioni uređaji, zabrujati motori i uz "zvijezda tjera mjeseca..." veselo se vinuti u zrak.

Odoše Bosanci da se nikad ne vrate. Sve su pokušali da ih se shvati i prizna kao ozbiljan i sposoban narod

Ionako nikad nisu bili sretni na ovoj planeti.








P.S. Nastavak slijedi kad sletimo.

Do tada, srdačno Vaš
Kontinentalac na moru

Dan nije bio dobro počeo. Večer ranije sam stigao dosta rano, oko 3 po mojoj slobodnoj procjeni. Inače kad sam kući u Busovači, obično srećem roditelje na putu na posao. Kažem po mojoj slobodnoj procjeni jer zadnje čega se sjećam je da sam počeo ljudima pijan govoriti šta mislim, no to nikome ne želim napraviti na badnje veče. To je sve čega se sjećam. Pijanim ljudima svašta prolazi...
Otac, kojeg ja oslovljam sa "tata" otkad ga znam, me digao oko 9 da popijemo kafu. Tek oko deset sam ustao, obavio jutarnju rutinu i krenuo na ugodan razgovor.
Slagao sam. Trebao je biti ugodan da sam ja bio normalan, a tata da je pametniji znao bi kakav sam ujutru. Molio sam boga da mi u autu kroz pore ne počne isparavati onih skoro litar viskija i još ko zna čega pa da moram da se nezgodim. Ne volim kad mi je nezgodno.
Sjeli smo. Ja zeleni čaj, on sok i nes. Trudim se pričati, no nikako da spojim smislenu rečenicu zbog ovih revnih katolika koji čestitaju božić svake dvije minute.
Otvorena usta, povezujem lice sa neuronima korteksa, ustajanje iz stolice, rukohvat, široki osmijeh i odgovor: "o hvala također. jesam jučer. idem za par dana." Neke stvari se ne mijenjaju.
Jednog od tih prepoznah brzo, jer mi je bio drug iz osnovne. Oženio se dan prije. Odmah otac, kojeg sam zvao "tata" ponudio sjedanje i kaficu a ovaj uz nećkanje sjede.
"Ma neka, ne mogu, hvala žurim...   aj jednu"
Odlično! malo je pao pritisak sa mene. Sad nas je trojica. Njih dva pričaju, ja lutam kroz noć prije i razmišljam koga sam i kako uvrijedio i jesam li uopšte... Bio sam simpatičan čini mi se. To mi je drago. Nikad nisam agresivan nego simpatični pijanac koji grli rodice, rastuži se uz muziku ili preskače preko šanka uz Motorbreath.
Da mi je bilo kontrolirati moći barenja kad sam pijan u trijeznom stanju gdje bi mi bio kraj?
Rezimiram da sam bio ok i vratim se nazad za sto. Razgovor je o friškom vjenčanju.
"Kolko ste bili skupa?"
"ma dvi godine"
"oh taman. Ma to su te godine. Ne treba odugovlačit"
"a jebiga šta ću, ja radim dole, ona kući. Kad sam tu zajedno smo, pa da probamo zajedno. godine su to.."
"ma eto može se još malo, al treba se ženit..."
završi moj otac kojeg sam zvao tata do maloprije. Kad otac počne da suflira da se sin treba ženiti stvar više nije pizdarija. Stvari su ozbiljne. Tata ne može biti ozbiljan kao otac.
Nisam ništa rekao, samo se nasmijao i zapalio još jedan u nizu.
Ode drug, ostadosmo nas dva. Savršeno je uletio ovaj. Ne bi meni tata mogao samo tako prebaciti nasamo. Znam da sam kurčevit. Psihologija je to strašna.

Razmišljao sam na putu kući o tome svemu. O braku.
Pitam se da li treba toliko veličati tu zatucanu instituciju? Mora li se sa svatovima od tristo zvanica slaviti tako jedan primitivan događaj zasnovan na nepovjerenju, strahopoštovanju i manjku ljubavi?
Brak kakvog ga mi poznajemo se mora konzumirati. To nije pizdarija. Pred bogom se obeća da ćeš do kraja života voliti i biti uz partnera. Staviš prsten da se vidi da si zauzet. Potpišeš se pred svjedocima da slučajno ne bi ko doveo u pitanje taj čin. A zašto?
Nije li najljepša zajednica dvoje ljudi koji se vole, kojima ne treba strašni bradati bog da ih podsjeća da su se pred njim zakleli da se ne kurvaju, kojima treba prstenje na ruci da ih ostali samci ne bi spopadali a oni padali u napast da oskrvnave brak i njegovu svetost? Čemu miraz?

Ljubav je najbolji brak.

Ženiću se ja vjerovatno nekad, najviše radi toga da mi dijete ne bi zvali kopile a ženu kurvom.
Otac će tada biti sretan, ali neće više biti tata. Biti će veseli deda. Sve je bolje nego otac.

Srdačno Vaš
        Kontinentalac

Neko je rekao jednom: "jedva čekam da budem star da mogu da se pravim senilan i gluh i da nisam dobro čuo."
Ja bih dodao još da jedva čekam da budem star da se mogu dizati u 4 ujutro. Da mogu da pišam u sred one vode u šolji tako da zvoni cijeli haustor od žuborenja. Da mogu da hračem sline iz svih oronulih dišnih puteva taman u vrijeme ručka drugih ljudi tako da se moraju odlučiti prestati jesti ili umrijeti u agoniji povraćanja.
A javna prevozna sredstva tek? Tu bih uživao. Kad se digneš u 4 ujutru, 7 sati ujutru ti je taman vrijeme izlazak iz kuće na podnevnu kaficu. Da se neko ne zabuni, to NIJE vrijeme kad sav normalan svijet ide na posao. Stari ljudi imaju posao isto. Da stoje u redu za javni prevoz u 7 sati.
Možda bih bio sa vozačkom pa bi ko moj dido iz busovače vozio carmaggedon sa unučadima jer "ja znam da vozim iako mi je 87, polu slijep i nagluh sam, senilan i bezobrazan."
Obožavao bih bolnice, jer su tople i bilo bi jako puno raje po njoj. Svi moji prijatelji su tu, bilo to u vertikali ili horizontali. Nalaze bih vadio samo kroz rano jutro kad dođu ovi zaposleni. Dolazio bih samo sa ekipom. Nas 15 smo tu u sedam, a ovi zaposleni nek uzimaju godišnji. Ili nek ustaju u 4.
Jedna stvar me posebno raduje. Raduje me jedna spoznaja koju ću spoznati, a to je deterdžent za veš. Ne bilo koji. Znam ja njih dosta i koristim se njima. Nego jedan jedinstveni koji imaju svi stari ljudi. Jel im možda djele kesice poštari kad im donose penziju, ne znam. Znam samo da svi stari isto mirišu, da ne kažem smrde. Čuju se po memli, ustajalosti i nenošenju. E sad, kako nešto može biti ustajalo kad se stalno nosi. (stari ljudi su većinom u istoj odjeći jel da? Prvo gdje kupuju odjeću? Ja šta god kupim traje mi godinu maksimalno, dok moja baba ima haljinu od otvaranja hidroelektrane krško i još uvijek joj traje.)
Možda je taj deterdžent tajna uspjeha. Neka interna masonska šema koja se čuva iza sedam brava. Možda je u pitanju neka smrdljiva mast kojom se mažu koja im daje snagu da se dižu u 4 ujutro, šetaju do javnog gradskog prevoza i dožive do 95-te godine.

Jedva čekam da budem star (ne prije vremena da se razumijemo, jesam isprovociran ali nisam retardiran) da sve ove pasjaluke radim unučićima i djevi ovih sada staraca jer se protiv njih ne može boriti konvencionalnim metodama.

Srdačno Vaš nakon duže pauze
                  vidno isprovociran drug Kontinentalac