LIPO LI JE LIPO LI JE

Biti će to poseban dan. Nadam se ljetnji. Nekad tamo kad pred kraj ljeta kad prestanu sparine da ljudima ne bude loše dok čekaju u redu da se ukrcaju na matični brod.  Cijeli svijet će brujati o tome kada shvati da nije u pitanju još jedan veliki prvomajski izlet bosanaca ili kakav sličan teferič državnih razmjera. U redovima uredno, jedan iza drugog, po prvi puta svi će stati. Zaboraviće se sva čekanja po poštama i granapima, nervozna laktanja, preskakanja redova i tih gunđanja sebi u bradu. Svi ko jedan, dostojanstveno, bosanci će krenuti put matičnog broda u Visokom, a onda put još matičnijeg planeta sa kojeg su davno došli puni entuzijazma na područje balkana da prošire svoju kulturu dobre kuhinje i ekstra dobrog humora. Planet nek se zove Planet da se ne bunimo.
Balkan se tadašnjim analitičarima sa matičnog planeta zaduženog za analizu Zemlje činio kao savršen odabir. Umerena klima, blago ljeto, hladna zima. Dovoljno vode za rashađivanje i dovoljno šume za hladnoću. Toliko rijeka, potoka, izvora i jezera. Toliko pašnjaka i obradivih površina. "To je to, sigurno je uzviknuo nekakav naučnik u udaljenoj sobici sjevernog dijela "instituta za međugalaktične selidbe i istraživanje plavičastih planeta galaksije koja podsjeća na sivo bijelu fleku u svemiru" pri ministarstvu humora i zajebancije. Galaksija je naravno mliječni put, no bosanci kao što se zna, ne daju pederske romantične nazive prirodnim fenomenima poput "Mliječni put" ili "Rozi zalazak sunca".
Najromantičnije što su uspjeli progurati je "Pizdino vrelo", no da se razumijemo to je romantično jedino Roco Sifrediju.
Kada se napokon počne puniti matični brod, inače od strane svijeta neprepoznat ni kao brod, a još manje kao piramida u Visokom shvatiće ostatak svijeta šta su značili tih par miliona glavatih galamdžija željnih dobre zajebancije. Jesu bosance svakako tegirali. I kao glupane i kao sitne kriminalce, i kao krupne kriminalce, i kao glupe kriminalce, a ponajviše kao velike gurmane sa jako čudnim smislom za humor. Ovaj dio sa glupanima i kriminalcima se lako može obraniti sa neprilagođavanjem novoj sredini. Na svojoj planeti se velika glava brzo punila mnoštvom nepotrebnih informacija pa su bosanci praznili glavu formatirajući je. Spletom nesretnih okolnosti, novi svijet je brzo punio glavu pa su se mozgovi formatirali jako često da bi se u verziji 2.0 prešlo na trajno formatiranje u cilju opuštenijeg i ležernijeg života, što su ljubomorni susjedi brzo primijetili i počeli zapisivati neželjene reakcije čistoga neopterećenog mozga. U neznanju su te zapise počeli nazivati vicevima.
(I to vicevima o husi i hasi. Svako normalan sa Planeta je znao da se originalne legende vežu za imena Suljo i Mujo, a ne Huso i Haso pa tako i originalne viceve bosanci naslovljavaju na ovu prvu dvojicu.)
Čudni humor i hrana se drukčije i ne bi mogli objasniti ovozemaljskim riječnikom.
Taj famozni burek i njegov prepoznatljivi oblik nikome ne liči na galaksiju?! Spirala alo? A burek u svemiru? A?

Put tamo su ukucane koordinate, put galaksije koja neodoljivo podsjeća na zvrk bureka u tepsiji od tri jufke. Tamo se vraća na kraju sage i završenog posla. Tamo je Planet.

Mnogo toga će sinuti svijetu kad shvate da više neće pojesti dobre ćevape.
"Znao sam ja da oni nisu odavde" uzviknuće Hans Vanderbilt pred vijećem Europe.
"Znao si ti moj klinac" reći će mu nervozna Del Ponte "znao si ko i ja."
"Ne seri frigidna kujo" otresito će Hans.
Kad isprate sve do zadnjeg bosanca u njihove kriogene komore u kojima je predviđen pretinac za kutiju cigara, keks i mali rešo sa džezvom sa dva filđana. Zašto dva filđana kad je kriogena komora za jednu osobu? E pa nikad ne znaš ko može naletiti u sred svemirskih putovanja.
Mnogi će se sjebati kad pred njih istupi vođa, prepoznavan ranije kao pisac odličnih scenarija za domaće filmove o očevima alkoholičarima i djeci koja ih čekaju da se vrate sa puta. Kad zadnji uđe, vođa će se zahvaliti na gostoprimstvu, halaliti svima, ispričati vic posljednji put koji opet niko neće skontati i proliti oveći bokal vode za sreću. Kad ga ispriča, gromoglasan smijeh će se prolomiti unutar broda dok će vani biti tajac i vječno pitanje u glavi "čekaj, kako misli... ne kontam...?"
Biće svi ko posrani kad bosanci krenu sa svog posljednjeg i najvećeg  teferiča na Zemlji. Najviše će biti posrani hercegovci što su ocijepili a ponajviše ovi iz Livna što se nisu izjasnili kao bosanci na zadnjoj pijanci iako su bliže Bosni nego Hercegovini. Pred njima će se zatvoriti velika hidraulička vrata, upaliće se antigravitacioni uređaji, zabrujati motori i uz "zvijezda tjera mjeseca..." veselo se vinuti u zrak.

Odoše Bosanci da se nikad ne vrate. Sve su pokušali da ih se shvati i prizna kao ozbiljan i sposoban narod

Ionako nikad nisu bili sretni na ovoj planeti.








P.S. Nastavak slijedi kad sletimo.

Do tada, srdačno Vaš
Kontinentalac na moru

Dan nije bio dobro počeo. Večer ranije sam stigao dosta rano, oko 3 po mojoj slobodnoj procjeni. Inače kad sam kući u Busovači, obično srećem roditelje na putu na posao. Kažem po mojoj slobodnoj procjeni jer zadnje čega se sjećam je da sam počeo ljudima pijan govoriti šta mislim, no to nikome ne želim napraviti na badnje veče. To je sve čega se sjećam. Pijanim ljudima svašta prolazi...
Otac, kojeg ja oslovljam sa "tata" otkad ga znam, me digao oko 9 da popijemo kafu. Tek oko deset sam ustao, obavio jutarnju rutinu i krenuo na ugodan razgovor.
Slagao sam. Trebao je biti ugodan da sam ja bio normalan, a tata da je pametniji znao bi kakav sam ujutru. Molio sam boga da mi u autu kroz pore ne počne isparavati onih skoro litar viskija i još ko zna čega pa da moram da se nezgodim. Ne volim kad mi je nezgodno.
Sjeli smo. Ja zeleni čaj, on sok i nes. Trudim se pričati, no nikako da spojim smislenu rečenicu zbog ovih revnih katolika koji čestitaju božić svake dvije minute.
Otvorena usta, povezujem lice sa neuronima korteksa, ustajanje iz stolice, rukohvat, široki osmijeh i odgovor: "o hvala također. jesam jučer. idem za par dana." Neke stvari se ne mijenjaju.
Jednog od tih prepoznah brzo, jer mi je bio drug iz osnovne. Oženio se dan prije. Odmah otac, kojeg sam zvao "tata" ponudio sjedanje i kaficu a ovaj uz nećkanje sjede.
"Ma neka, ne mogu, hvala žurim...   aj jednu"
Odlično! malo je pao pritisak sa mene. Sad nas je trojica. Njih dva pričaju, ja lutam kroz noć prije i razmišljam koga sam i kako uvrijedio i jesam li uopšte... Bio sam simpatičan čini mi se. To mi je drago. Nikad nisam agresivan nego simpatični pijanac koji grli rodice, rastuži se uz muziku ili preskače preko šanka uz Motorbreath.
Da mi je bilo kontrolirati moći barenja kad sam pijan u trijeznom stanju gdje bi mi bio kraj?
Rezimiram da sam bio ok i vratim se nazad za sto. Razgovor je o friškom vjenčanju.
"Kolko ste bili skupa?"
"ma dvi godine"
"oh taman. Ma to su te godine. Ne treba odugovlačit"
"a jebiga šta ću, ja radim dole, ona kući. Kad sam tu zajedno smo, pa da probamo zajedno. godine su to.."
"ma eto može se još malo, al treba se ženit..."
završi moj otac kojeg sam zvao tata do maloprije. Kad otac počne da suflira da se sin treba ženiti stvar više nije pizdarija. Stvari su ozbiljne. Tata ne može biti ozbiljan kao otac.
Nisam ništa rekao, samo se nasmijao i zapalio još jedan u nizu.
Ode drug, ostadosmo nas dva. Savršeno je uletio ovaj. Ne bi meni tata mogao samo tako prebaciti nasamo. Znam da sam kurčevit. Psihologija je to strašna.

Razmišljao sam na putu kući o tome svemu. O braku.
Pitam se da li treba toliko veličati tu zatucanu instituciju? Mora li se sa svatovima od tristo zvanica slaviti tako jedan primitivan događaj zasnovan na nepovjerenju, strahopoštovanju i manjku ljubavi?
Brak kakvog ga mi poznajemo se mora konzumirati. To nije pizdarija. Pred bogom se obeća da ćeš do kraja života voliti i biti uz partnera. Staviš prsten da se vidi da si zauzet. Potpišeš se pred svjedocima da slučajno ne bi ko doveo u pitanje taj čin. A zašto?
Nije li najljepša zajednica dvoje ljudi koji se vole, kojima ne treba strašni bradati bog da ih podsjeća da su se pred njim zakleli da se ne kurvaju, kojima treba prstenje na ruci da ih ostali samci ne bi spopadali a oni padali u napast da oskrvnave brak i njegovu svetost? Čemu miraz?

Ljubav je najbolji brak.

Ženiću se ja vjerovatno nekad, najviše radi toga da mi dijete ne bi zvali kopile a ženu kurvom.
Otac će tada biti sretan, ali neće više biti tata. Biti će veseli deda. Sve je bolje nego otac.

Srdačno Vaš
        Kontinentalac

Neko je rekao jednom: "jedva čekam da budem star da mogu da se pravim senilan i gluh i da nisam dobro čuo."
Ja bih dodao još da jedva čekam da budem star da se mogu dizati u 4 ujutro. Da mogu da pišam u sred one vode u šolji tako da zvoni cijeli haustor od žuborenja. Da mogu da hračem sline iz svih oronulih dišnih puteva taman u vrijeme ručka drugih ljudi tako da se moraju odlučiti prestati jesti ili umrijeti u agoniji povraćanja.
A javna prevozna sredstva tek? Tu bih uživao. Kad se digneš u 4 ujutru, 7 sati ujutru ti je taman vrijeme izlazak iz kuće na podnevnu kaficu. Da se neko ne zabuni, to NIJE vrijeme kad sav normalan svijet ide na posao. Stari ljudi imaju posao isto. Da stoje u redu za javni prevoz u 7 sati.
Možda bih bio sa vozačkom pa bi ko moj dido iz busovače vozio carmaggedon sa unučadima jer "ja znam da vozim iako mi je 87, polu slijep i nagluh sam, senilan i bezobrazan."
Obožavao bih bolnice, jer su tople i bilo bi jako puno raje po njoj. Svi moji prijatelji su tu, bilo to u vertikali ili horizontali. Nalaze bih vadio samo kroz rano jutro kad dođu ovi zaposleni. Dolazio bih samo sa ekipom. Nas 15 smo tu u sedam, a ovi zaposleni nek uzimaju godišnji. Ili nek ustaju u 4.
Jedna stvar me posebno raduje. Raduje me jedna spoznaja koju ću spoznati, a to je deterdžent za veš. Ne bilo koji. Znam ja njih dosta i koristim se njima. Nego jedan jedinstveni koji imaju svi stari ljudi. Jel im možda djele kesice poštari kad im donose penziju, ne znam. Znam samo da svi stari isto mirišu, da ne kažem smrde. Čuju se po memli, ustajalosti i nenošenju. E sad, kako nešto može biti ustajalo kad se stalno nosi. (stari ljudi su većinom u istoj odjeći jel da? Prvo gdje kupuju odjeću? Ja šta god kupim traje mi godinu maksimalno, dok moja baba ima haljinu od otvaranja hidroelektrane krško i još uvijek joj traje.)
Možda je taj deterdžent tajna uspjeha. Neka interna masonska šema koja se čuva iza sedam brava. Možda je u pitanju neka smrdljiva mast kojom se mažu koja im daje snagu da se dižu u 4 ujutro, šetaju do javnog gradskog prevoza i dožive do 95-te godine.

Jedva čekam da budem star (ne prije vremena da se razumijemo, jesam isprovociran ali nisam retardiran) da sve ove pasjaluke radim unučićima i djevi ovih sada staraca jer se protiv njih ne može boriti konvencionalnim metodama.

Srdačno Vaš nakon duže pauze
                  vidno isprovociran drug Kontinentalac

Ne tražim inspiraciju za pisanje. Nađe mene ona sama. Bilo da se pojavi jutrom nakon žestoke pijanke, bilo da me strefi na popodnevnoj kafi, tu je oko mene. Zadnja me pogodila direktno u želudac. Prvo u glavu hladnom vodom ispod tuša.
Moj novi stan. Mislim "novi"... Nov je koliko je i svinjska gripa prirodna pojava. Stan je star u pičku materinu. U starim je zgradama. To je onaj tip zgrada koje je svaki grad koji se nekontrolirano širio usljed radnih akcija šezdesetih godina sagradio u predgrađu. Tip zgrade se zove otprilike MP 324 JUS model "KARDELJ".
Ima ih na grbavici u sarajevu, ima ih u splitu, ima ih svuda. Da skratim, sve su stare.
Međutim kad pogledam sa strane čini mi se, a mislim da se ne varam, da je moj stan naknadno ugrađen. Naknadno mislim da im je nestalo stanova, pa su moj naručili iz rudarskog slama u Dnjepropetrovsku. Po mojoj procjeni moj stan ima jedno 150 godina (u zgradi iz ranih šezdesetih). Počevši od ulaznih vrata pa nadalje, sve odiše patinom križara i dobom crne smrti. Špijunka je zamagljena. Vrata dišu tako da se ne trudim ni da ih zaključavam jer bi ih malo jači kašalj novorođenčeta izbio iz štokova. U veceu od kvadrat i po imam sjedeću kadu. Ona se ne proizvodi zadnjih 40 godina najmanje iako mi ova izgleda da je jedna od prvih proizvedenih jer se emajl na par mjesta toliko istrošio da mi se čini da vidim komšijino tjeme kad perem zube. Roletne u maloj sobi na kojoj su klizna vrata koja ne kližu dobro, su tako stare da mi se čini im se starost može odrediti traženjem fosila na površini.
Kuhinja je posebna priča. Komotna je. Ima sudoper i šporet. Jedno uz drugo. Ima i frižider al on je ok. Sreća pa je šporet na plin jer kad sam ga spojio na struju i krenuo da perem suđe, tako me spucala struja da sam poslije toga pravio šum na mobitelu zbog elektriciteta. Ovom zadnjom rečenicom ću se nadovezati na elektroinstalacije. Ako ima demon Tomasa Edisona onda je on kod mene u stanu. Pola utičnica ne radi, svjetlo mi žmirka, a iz kutije s osiguračima se konstantno čuje zujanje i pucketanje. Pronašao sam jedinu utičnicu koja radi normalno i na sa pet produžnih spojio sve potrošače. Interesantno kod kuhinjskog bojlera je ta što ne grije vodu niti pokazuje znakove života, ali u kombinaciji sa šporetom je u stanju reanimirati kita ulješuru. Inspiracija mi je došla jutros, kad sam se morao istuširati hladnom vodom, jer je bojler koji je radio dok je bilo toplo, ničim izazvan odlučio da na ovo hladno vrijeme prekine isporuku tople vode na moje guzove i glavu. Kad sam se napokon istuširao tako da se govno u meni smrzlo nisam mogao osušiti kosu u veceu jer utičnica radi dovoljno da se fen upali i pregori uz nekontrolirano krkljanje i zujanje.
Ah da, umalo da zaboravim. Kad otvorim frižider prestane da radi radio u kuhinji. Toliko me to fasciniralo da sam počeo da miksam muziku s radija samo pritiskajući onaj prekidač u frižideru. "dalma.....nac saaaaaaam..... tu s..............rođen........aaaaaaa." (ovako je zvučao hit Mladena Grdovića u mojoj frižiderskoj izvedbi) Lady Gagu sam pokušao miksati, međutim ispala je pjesma još bolja nego original pošto sam prekidao na onom dijelu kad kaže "Po po po poker face". Prekidao sam i na ostatku pjesme. Odnosno držao sam frižider otvoren dok god je ona pjevala.
Inspiracija me nađe sama.
Sad imam inspiraciju da se obratim gazdi na jedan kontinentalni srednjobosanski način.
O tome ću pisati idući put

Izbjegavam dnevne novine. Previše je reklama, crne hronike, osmrtnica i priloga o zdravom životu za moje pojmove. Reklame ne čitam. Kad mi se nešto kupuje izguglam. Crnu hroniku i osmrtnice isto ne čitam. Ako i bude nešto u ta dva dijela vezano za mene sigurno će me već neko zvati da mi javi da pogledam. Uštedio sam sebi par sati manje briga.
E sad priloge ne mogu da izbjegnem. Uvijek su šareni, lijepo upakirani, sa zgodnim ženama na naslovnicama, veselom djecom i brižnim očevima na svakoj strani. Tu i tamo zalijepe i kakav prilog o dizajnerskom namještaju ispod kojih piše "cijena na upit". Da ih upitam vjerovatno bi mi došla muka od veličine iste. Kažem, izbjegavam te priloge, bezuspješno očigledno, dok sam neki dan uspio da vidim nešto i iznerviram se u mislisekundi (mislisekunda je trenutak koji traje užasno kratko a manifestuje tako što se čovjek namršti kad vidi nešto glupo, pogleda gore i kaže "e jeboga...").
Pročitao sam savjete o jogalatesu. Na prvu ništa nisam skonto. Čuj jogalates?
Vjerovatno neko jelo. Salata sa jogurtom. Možda anagram od "Tesla je bog"? Ma kako ja volio Teslu, nije ni to.
Jogalates je, nekakva nazovi sportsko-rekreativna disciplina u kojoj debele žene, in-djevojke i urbani gerilci pokušavaju da smršaju i izgledaju savršeno bez da učine jedan bitan korak, prestanu da žderu. Ne smeta mi što bilo ko vježba. I ja vježbam. Doduše pravim pauze od par godina pa se onda uhvatim treniranja ko manijak , pa onda opet odmaram. Sad vježbam. Rekreacija je dobra za ubijanje vremena, smanjenje kolesterola, šemljenje sa onom zgodnom trebom na biciklu, izazivanje upale mišića i ko zna kakve sve nusproizvode. Ali zaboga Jogalates. To je znači neki hibrid Pilatesa i Joge.
Joga je nastala u indiji negdje od 900-500 godine prije Krista.
Pilates je nastao prije cca 80 godina u njemačkoj. Navodno na osnovi Joge.
Pilates potpuno nova, neistražena disciplina sa sto i jednom samoubilačkom vježbom, sa onom velikom loptom koja nimalo ne pomaže u onome što želiš da napraviš.
Joga opet, provjerena i neizmijenjena hiljadama godina. Zašto je nepromijenjena? Zato što je dobra. Usavršena do krajnjih granica. Jel stvarno ljudi misle da pored ovih dviju zajebanih disciplina treba izmišljati treću, još noviju? Naravno. Pilates je prenov. Nekako ne sazrio, a joga je zakurac. Joga je so last millenium.
Ja u duhu tih trendova predlažem svoju novu disiplinu. Trosjedkido.
Vježba se tako da se sjedi na kauču i gleda enormna količina Stiven Segalovih filmova.
Lakše je od jogalatesa, pristupačnije, i još se manje umara od ovog prvog.
A mršanje? Mršat ćete tako da manje jedete.

Sastojci za jednu osobu za više dana konzumiranja:

1/2 kg krompira
jedna mrkva srednje veličine
glavica crvenog luka
peršin
200 grama junetine
kašika brašna
100 grama graška
pasirani paradajz
ulje
biber
so
vegeta
aleva paprika

Krompir oguliti i narezati na kockice. Meso također narezati na kockice. Na vrelom ulju prepržiti sjeckani crveni luk dok ne požuti. Dodati meso te pirjati na srednjoj vatri dok se meso ne zapeče. Dodati izrezani krompir, mrkvu, grašak te još pirjati jedno 10 minuta. Dodati alevu papriku (jedno kašičicu). Dodati začine po želji. Sve nastaviti miješati. Dodati vode da prerije jedno 3-4 centa sve sastojke u šerpi. Sve to kuhati dok se krompir dobro ne raskuha (kad ga se pritisne viljuškom da se "krti".) U pola šolje vode dodati kašiku brašna te izmiješati a onda tu smjesu dodati u šerpu. Miješati konstantno. Dodati pasirani paradajz po želji. Smanjiti vatru na najmanju tako da sve lagano krčka. Dodati peršina. Laganim srkom probati vruću čorbu da se vidi je li dovoljno ukusni i da li treba išta dodavati.
Kad se čorba ohladi, sve istresti u šolju i pustiti vodu i naručiti pohovanu piletinu iz obližnjeg fast food-a.

U slast!

Mjesecima nisam pisao.
Nije mi falilo.
Mjesecima nisam bio u bosni.
Ne fali mi više. Nekad malo kad popijem ili kad se zabrinem za mamino zdravlje i tatine živce. Počeo sam da jedem ribu. Uveliko. Bacam je na gradele ko da mi je otac pod maslinom rođen sa kamenom kao jastukom. Nema ribe koje ne znam ispeći. Čak mi i domaći odaju počasti. Bio na brodu. Pohvalili me da se dobro snalazim među onim silnim klinčevim konopima i jedrima. Ne zapinjem i ne padam preko ograde.
Kako da padnem? Pa morao bih biti totalni debil da padnem u ono usrano duboko more najtamnije plave nijasne koja postoji.
"More je super, more je super."
Brate onda živi u sojenici ili kako se već zove. Al nebitno. Super je more. Super izgleda sa obale. Super je plićaku.
Zubarka mi je rekla da ne izgledam ko da sam iz bosne. Nemam naglasak.
Kako li to izgledaju oni iz bosne? Velike glave pretpostavljam? Nose čakije? Smrde po ćevapima?
Strašno me iznerviralo to. Strašno mi je imponovalo također. Zasmetalo me što u gradu sa tradicijom od 1700 godina i 170 000 stanovnika ljudi ostaju zapanjeni kad ne izgledaš kao stereotip koji se plasira po vicevima na "fun" stranicama dnevnih novina. No ne nerviram se ko nekad. Shvatiš da si se rodio u vrijeme kad je bolje udarati u glavu nego zamoliti i zahvaliti se u prodavnici.
Ono što me imponovalo je to što bi ovakav kakav jesam, primitivni bosanac, svuda izgledao isto. U svakom milionskom selu na svijetu.
Oporavio sam se od prekida. Oporaviću se skroz kad se iselim iz ovog usranog stana. To ne mislim u prenesenom značenju. Gazdi iznad mene je polavilo kupatilo od glavne cijevi tako da su sve njegove fekalije veselo ofarbale moje plafone u sunčano žutu i kivi smeđu. Miomiris da ne spominjem. Ionako nisam kući nikako. Nisam kući odkad sam upisao faks.
Sad nekad navratim kod svojih. Imam jednu kafanu u kojoj se sastaje trust mozgova i koja ima najbolju zajebanciju nadaleko. Drugdje i ne idem. Nerviraju me novi klinci koji me ne prepoznaju nego pretpostavljaju ko sam kad  me vide s bratom. Vidim im u očima da im se ne sviđa što sa tu. Šta se ja imam kurčit sa splitskim tablama i svojim kunama? Đe sam bio kad je grmilo? Bolje da pijem sretan u jednoj kafani, nego da moram nogama da šutam frustrirane klince po čaršiji.
Planiram i u sarajevo da vidim prijatelje, iako sam skoro sve koji su mi dragi vidio na moru ovo ljeto. Ali doći ću.
Postao sam gastarbajter sa jednim malim detaljem. Ne patim za rodnim krajem. Ne želim da me sahrane na rodnoj grudi. Ne želim ostavinske rasprave. Ne miriše mi behar na tristo kilometara. Ne piše mi se više na blogu.

Pozdrav svima.
          Kontinentalac na moru. Više na moru nego kontinentalac.

Neki dan sam bio u "gradu splitu". Tačnije u banovini. To je jedna zgrada izgrađena na samom vrhuncu NDH negdje 39-te godine, u poznatom "kartonska kutija sa milion malih istih prozora i malim ružnim popločanim parkom sa avangardnom kamenom skulpturom koji sveukupno liči na brabonjak vepra kapitalca" stilu. Sad su tu glavne vlasti i najveća koncentracija neradnika otkad je crne gore. Tamo se tako malo radi da ako češće naiđeš pored tog objekta, iznenada dobiješ napad bolikurcanja za koji je osnovni i najbolji lijek ispijanje "makijata s par kapi ladnega mlika na rivi u trajanju od 5 (+-1) sati".
Tamo sam išao poslom, koliko god to apsurdno izgledalo, i stao sam ispred lifta. Krenuo sam da ga pozovem sa petog na prizemlje i pritisnuo dugme za dole. U istom trenutku pomislio "jeb.. đe ću dole?" i pritisnem dugme za gore. Tu mi padne na um jedna stvar. Čemu dva dugmeta za pozivati lift? Jebe se da izvineš njega hoću li ja gore ili dole. Šta će biti ako napraviš ovo što sam ja napravio? Jel se uvrijedi? Da li možda kaže "e nećeš majci sada. ima da ideš dole ako si pritisnuo dole. nema gore dole kod mene"
Ako su takvi, zamisli kako se naljute oni kojima pukne sajla. Biće da ih fakini dobro izjebu prije nego što se ovi spuste i otvore vrata. "Gore ću, dole ću. Ma jok. Gore je bolje. Dole dole."
Ma mrš liftovi, treba se i vas ustručavati.
Zaključak je takav, da ovi što prave liftove ne trebaju staviti dva dugmeta kad ih zoveš. Stavi jedno jebemu mater, pa ne zoveš batlera kraljice Viktorije.
Ok, prošao je taj dio s dugmićima, i onda uđem unutra.
E sad zašto nema, u jednom periodu života, makar jedan školski sat i to obavezni sat koji ćemo provesti vježbajući ponašanje u liftu? Da sat vremena samo stojimo na neugodno maloj udaljenosti jedni od drugih i samo šutimo. Jedni drugima pušemo u vrat. Pa gledamo u pod. Pa u plafon pa na sat.
Onda da se još na taj školski sat donese školska tabla sa iscrtanim brojevima od "Po", "PR" pa onda od "1" do ko zna koliko i da je prebrojiš po sto puta.

"prizemlje, prizemlje... e hajmo sad. polako. devetnesti. dobro je. samo da niko ne uđe. e u kur... hajde samo je dvoje klimoglav. treći, treći brzo. četvrti. jel ovo ja smrdim?! majica prokleta. jebo je poliester. evo sad se i znojim. i oni su skontali. opet staje?! šta je danas svima. idite pješice. sedmi. osmi. ajdeee ajde. izdrži Davore, izdrži"
Do devetnaestog već odlutaš u djetinstvo gdje te kao malog majka nosala u naručju i govorila neke stvari kojih se ne sjećam

Psihološka granica je 4 sprata. Naravno da ovisi i o veličini kabine. Što manja kabina to je neugodnije duže relacije izdržati.
Interesantno kako se i najpričljiviji ljudi u liftu osjećaju kao kamikaze pred uzlijetanje. Nema priče. Tu i tamo se kaže "dobar dan" ili samo jedan kratki klimoglav. Taj klimoglav je odavno poznat u psihologiji liftova kao "pozdrav kojim ti kurtoazno odgovaram bez potrebe za nastavkom razgovora u ovoj neugodno maloj pokrentoj kabini sa velikim ogledalom"

Kad sam završio svoj "rad" u toj zgradi krenuo sam nazad na posao. Ispred lifta sam vidio dva srednjovječna muškarca velikih stomaka, i jednu babu. Progutao knedlu, duboko uzdahnuo i zakoračio unutra.
Klimnuo glavom i počeo da obrojavam vječnost do prizemlja.

Stepenice nisu dolazile u obzir.
Pa nisam retardiran ako ne volim liftove

UKOLIKO SE KOME PONUDI POLOVAN EXTERNI HARD DISK OD WESTERN DIGITALA OD 250 GB, A PONUDI MU GA NEKAKAV NARKOMAN CRNI (CRNI MU JE IME) NA GRBAVICI KOD KAFIĆA CHE GUEVARE NEKA MI SE JAVI NA BLOG: KO GA PRONAĐE SLIJEDI MU NAGRADA (OZBILJNO MISLIM)
ZAHVALJUJEM UNAPRIJED

Ja, kao muzičar dugi niz godina, živim za dan kad će na MTV-u ili TV Pinku puštati spotove u kojima neće biti pjevanja, ali nikako. Nego će se girl band, sa golim silikonskim ljepoticama, seksati u grupnjaku sa pedeset crnaca sa zlatnim zubima u savršeno razrađenoj koreografiji. Možda i samo možda da se ponekad kaže neka riječ da se naglasi početak, sredina, vrhunac i orgazam pjesme.
Jedan od spotova bi izgledao ovako:
Gro plan lica preplanule djevojke. Kamera se odalji a djevojka u ruci drži penis kao mikrofon. Još malo dalje i vidi se da se njene prijateljice iz girl banda u svim pozama valjaju po swarowski kristalima sa nekih trideset apolona od 20-25 godina. U bendu mora biti jedna crnkinja (tolerancija), par bjelkinja, i možda kakva egzotična meleskinja ili azijatkinja odgojena u zapadnjačkom duhu. Sve imaju, ne prevelike, ali velike sise.
Ona prva ponovo uđe u kadar, u očima joj odsjaj od onih u krug postavljenih neonki iz spotova. Cijelo vrijeme piči neka muzika, ali ona nije ni bitna. Bitna je utoliko da neki Timbaland može uzeti tantijeme na svako puštanje pjesme na teveu.
Da napomenem da bi se pjesma zvala totalno kretenski tipa "jockey ride" ili "69" štajaznam.
Hajmo se vratit na pjesmu. Dakle dolazimo do one glavne. Ona je sad nagužena na novi Bentley i kao potpuno spontano otvara svoju novu nokiu od Louis Vuitona dok joj jedan reper crnac sa govornom manom prilazi s leđa u punoj erekciji i repa nešto "hm, ha, hm", naravno što nerazumljivije. One ostale ništa ne pjevaju nego se karaju po burberijevom tepihu od 120 m2 ručno vezenom u indoneziji samo za ovaj spot. Sad se već ubacuje par scena sa padanjem vode i usporenim scenama te raznim grimasama u krupnom planu.
Sad se već i ona glavna počinje karati. Nema pjevanja naravno jer su joj trojica zaptila sve otvore na tijelu. Muzika cijelo vrijeme svira ali ona nije bitna, to jest niko je ne primjećuje.
Opet onaj crnac uđe sa "hm, ha, hm" i vidi mu se na faci da pravo pati radi nečega u spotu te nonšalantno šalje poruku sa platinastog Blackberrija dok sjedi u kabrio Enzo ferariju i ima okačene svoje inicijale izljevene u zlatu i afričkim krvavim dijamantima. Muzika i dalje piči i piči. To primjete oni slijepi ili oni seksualno poremećeni. Spot završava sa preplitanjem mnoštva usporenih scena seksa, naravno, i crno bijelom scenom bukkakea. Po njima svima padaju novčanice, onaj bentli i ferari gore u ekstazi, tepih je sav uflekan a negdje u ćošku sjedi producent kao pravi kuler i pimp kakav i jeste i smješka se brdu zlatnih poluga.
Kraj spota.
Kad bolje razmislim čitav spot je crnobijeli da više do izražaja dođu podmazane guzice i preplanule sise.

To će biti dan kad ćemo sigurno znati da je popularna muzika umrla.

No muzika, kao što sam rekao, nije ni bitna

Šta bi ljudi radili da nema ovih državnih vjerskih i političkih praznika?
Da li bi se i dalje čuli sa prijateljima. Da li bi prštali od sreće oko nove godine, smijali se i nemilice trošili novce. Da li bi pravili kolače? Gomile kolača.
Da li bi se mirili sa zavađenim prijateljima rodbinom ili se makar trudili da ne uđu u kakve nove sukobe? Možda bi se trudili da se uzajamna mržnja ne osjeti, da se sve razmirice sakriju na tavan u najmračniji dio kuće, jer takvim stvarima nije mjesto za vrijeme tako lijepih i sretnih praznika kada te obasjava svjetlost proroka i apostola i cocacolinih reklama. Kolika bi bila prodaja cocacole.
Šta je sa prvim majem? Da ga nema? Šta bi onda? Da li bi se prešlo preko svakodnevnih smicalica i gadarija?
A tek osmi mart? Šta bi recimo bilo da nema osmog marta? Bi li se muški sjetili da taj jedan dan kupuju plastično cvijeće i smrdljive bajadere?

Da li bi se na dan zemlje i dalje gasilo svjetlo?
"oh, ugasimo svjetla na sat vremena, da majčica zemlja ne pati. Znaš majčici smo puno lošeg napravili. Ona će to primjetiti. Njoj je sat vremena mnogo."
Jebeni licemjeri. Baš se ugodno osjećamo.
"E danas ja gasim svjetla. Pa da i to odradimo."
Šta sutra?
Sutra ćemo nahajcati naše termoakumulacione peći na 26 pa cijeli dan kunjati od prevelike vrućine, prati auta u rijekama , pustiti vodu da teče dok se peru zubi. Nećemo gasiti računare po cijeli dan.
Dokle će licemjerje biti glavni motiv i pokretačka sila ljudi?

Ne sretan uskrs, bajram, hanukkah, maj, oktobar, studeni.

Sretan nagluplji dan u sedmici. Sretan danas. Sretno sutra. Sretan svaki dan.

Žene, djevojke i majke. Babe, strine, ujne, ljubavnice. Tetke. Jetrve i zaove. Komšinice, prijateljice, tajnice, šalterice, kasirke i sve druge jedinke homosapiensa sa vaginom. Sad ću da vam srušim svijet. Realno i izanalizirano do tančina. Već duže vrijeme posmatrano i zaključeno izrazitom logičkom dedukcijom i strogom njemačkom praktičnošću.
Radi se i dasci na šolji. Kao što generalno mnijenje u svijetu, muški ne dižu, ili ne spuštaju dasku. Žene se ovom gestom osjećaju iznova iznevjerene i ljute. Ne držimo do higijene. Obzirom da daska ima dva položaja, dignuti i spušteni, a nijedan ne valja, čovjek se zapita koji vam je klinac?!
Dobro, sad se pravim lud. Logično je da muškarac zatekne dasku dole, podigne je da piša (izrazito nehigijenski) i kad završi spusti je da bi je žena dočekala u istoj pozi u kojoj je ostavila. Malo bezobrazno jel da?
Zašto muški mora raditi oba pokreta. Nek žene spuste dasku kad je dignuta a kad je spuštena nek ne laprdaju. Muški će je dizati i prestaće ratovi i uzor mi je Nelson Mendela. Običaji su običaji, i to razumijem.
To bi stvarno bio idealan svijet u kojem bi muški još i peglali svoju robu, gledali utakmice bez galame, a žene bi za vrijeme menzesa bile zaključavane u ostavu i kljukane analgeticima.

Da se vratim na početak obraćanja gore. Vezano za dasku. Ja živim sam dugo već. Sam perem banju. Sam perem i vlastita govna sa šolje. Znam šta je žuta daska odozdo. Znam i zašto je to. Znate li vi, moje dame, zašto je daska žuta odozdo? Ne zato što je common opinion, da muški zapišavaju dasku. Prekretenski je misliti da muški namjerno zapišavaju dasku na koju će kasnije sjesti. Čistim razumom je jasno da se piša odozgo ka dole brzinom od 9,81 m/s.
Kako onda odozdo žuto?!
Magija?!
Namjerno zapišavanje dignute daske?!
Ne!

Čista fizika.
Mokraća kao tekući medij u sudaru sa drugim medijem ima tendenciju raspršavanja u sitne kapljice lakše od zraka. Te kapljice kad se odbiju o glatku stijenku šolje ili od vodenu površinu u sredini šolje rapsršavaju se na sve strane. Dobar dio ostaje unutar šolje a dobar dio ide gore i udara u dasku i tu ostaje.Na dasci se to vrlo lako vidi, kad se vidi očisti se i ponovo se vidi čista daska. Djevojke su sigurno makar jednom u životu opazile nalet tih kapljica prilikom uriniranja u prirodi u bermudama i japankama.
E sad le grande finale.
Šta mislite pametnice gdje te kapljice idu kad se digne daska?
Prolete u šolji komešajući se veselo i zarone dole?
Mislite da ne odluče da iskoče?
Da im život gubi smisao kad nemaju daske da se lijepe?
Naravno da ne.
Lete vani. Svuda vani. Po omiljenim Cosmopolitanima i Burdama, coelhovim romanima uz šolju, četkama za kosu, figaroima i veš mašinama. Tu se kapljice ne vide. Pritajene su i zaljepljene za editorijal Eve Mendes na naslovnici ili križaljku iz Avaza. Inače svuda oko šolje slijeću kao maleni padobranci kineske vojske.
E sad, jel vam lakše očistiti (ne samo ženama nego i muškima. smirite se sufražetkinje) dasku od cca 1/2 m2 ili wc od 7 kvadrata?
Dasku naravno.

Zato ostavite dasku dole pobogu i smanjite vjerovatnoću oboljenja od fekalnih bakterija i bespotrebnog čišćenja.

Ili?!

Ili standardizirajte ugrađivanje pisoara u kupatila stambenih zgrada. Ali ne. To je tako muški. Prefuj. Pisoar. A ima ih divno dizajniranih.

uploadane sve pjesme mog jedinog benda. ugodno slušanje.

SOBA 403

Kad čovjek počne da puši cigarete većini je najgori prvi dim. Obzirom da se ne može postepeno početi pušiti, nego se jednostavno udahne jedan dim od starijeg fakina iz komšiluka, starijeg brata, prerano odrasle vršnajkinje iz razreda ili se ispuši cigareta neke odvratne škije iza plasta, većina ljudi ovako reagira. Prvo, reska bol u grlu, grčenje grudnog koša, podizanje dijafragme i skupljanje pluća pokušavaju da izbace otrov iz organizma. Nekima još dođe i zlo i manta im se od šoka. Simptomi relativno kratko traju.
Čovjek takav kakav jeste, ne posustaje u svojim nakanama da se propuši. Uporno pali jednu za drugom, dok se organizam ne navikne na novi užitak a tijelo prestane da se bori protiv otrova. U toj fazi prvi dim je najbolji. Trovanje se ne prepoznaje kao opasnost za tijelo nego kao ptičje mlijeko i nektar bogova. Svježi šamar nikotinske inekcije, pogotovo ujutru uz kavu, poslije seksa ili prije trolejbusa, smanjenje krvnog pritiska, blaga kontrolirana slabost u glavi, te spori izdisaj, daju čovjeku par sekundi više posvećenosti samom sebi. Osjećaš se dobro iako žmirkaš jer ti dim grize oči i boriš se da uhvatiš svježi zrak.
Tako uživaš neko vrijeme. Super ti je. Kontroliraš svoju ovisnost. Držiš se jedne kutije dnevno. Ne pušiš jednu na drugu, ne miješaš cigarete. Imaš svoje od kojih "ne kašlješ", druge ti "ne leže", nisu ti "gorke". Živiš u zabludi da gospodar svog tjela i da si persona čelične volje.
Nisi.
U trećem stadiju, kada organizam prestane tražiti zadovoljstvo nego traži svoju dnevnu dozu nikotina bez kojeg ne funkcioniraš, nije ti prvi dim najbolji. Najbolji su na sredini cigarete. Najpuniji. Najsočniji. Što više pušiš to sve više cijeniš onih par milimetara prije filtera, pa kad ga ispušiš zafrljaciš ga negdje. Tučeš ga u pepeljaru desetak puta da se "utrne". Prvi dim dođe kao trailer za film, teaser. Dobar je ali nije to to. Nije puni ugođaj. Kako cigareta gori tako se katran i nikotin koji se uvlače u pluća talože na ostatku duhana u cigareti i talože se na stijenke. Zato cigareta smrdi kad se ostavi na pola pa nastavi pušiti.

Ista je stvar sa kapitalizmom. Naslijedio je prethodne sisteme koji su se pokazali svakakvim, ali ponajmanje pogodnim lihvarima i prevarantima, lopovima i kastama. Kad se pojavio ošamario je ljude kao mokra čarapa. Dao im lažnu slobodu i nadu u bolje sutra dok to bolje sutra ne bude odgovaralo ovim gore.
Onda su svi navikli na njega. Plivali su veselo kao ribe u oceanu dok je bilo resursa i snage.
A danas kad smo ovisni o njemu, jedina varijanta je tjerati do kraja. Nema izlaska iz vesele vrteške kapitalizma. Oni koji se izvuku pobjegnu glavom bez obzira a takvih je malo.
Ostali se jedva sjećaju onog prvog naboljeg dima. Ostaje samo gorak okus katrana u ustima i statistički velika šansa da se život okonča opakom neizlječivom bolesti uzrokovanom baš onim prvim bezazlenim dimom.



P.S. i nepušači su najebali također

Ljudi koji su me dosad čitali mogli su pretpostaviti da sam ja u korijenu svega jedan jako iznerviran, gorak i sarkastičan momak. U pravu su jer ja to stvarno jesam. Iznerviran sam pizdarijama i glupostima, gorak na oca i sarkastičan jer se nemam čime drugim boriti protiv gluposti. Ne postoji neka unutarnja sila u pojedincu koja može promijeniti svijet, zasutaviti zemlju ili natjerati Vlatku Pokos da se spontano samozapali. Mnogi emači će kad shvate ovo prestati biti emači ili se baciti sa kakvog zvonika i meni je žao radi toga, ali u principu svijet je sranje i trećeg izlaza nema. Ne tražim ja neku posebnu psihoterapiju od povremenih čitalaca blogger.ba servisa niti utješnu riječ poznanika. Neutješan sam u svojim salvama poseravanja ljudskih gluposti. Glupost je vječna a hvala bogu ja nisam pa se neću mučiti više nego što je majka šriroda predvidjela (sreća pa galapagoške kornjače i stabla baobaba ne razumiju naš jezik inače ne bi živjeli preko 150 godina). No dosta sranja i iznošenja nutarnjih borbi svekolikom puku željnom slušanja, u ovom slučaju čitanja. Vratimo se mom glavnom problemu. Dakle gluposti.
Često u zadnje vrijeme primjetim, pogotovo kako je zahladnilo, razne metro hiper i uber seksualce i njihove seks, kašmir i ivent djevojke kako nose svoje psiće obučene u razne kreacije ili pak hibidne hulje nose u specijalno napravljenim torbicama sa ukrasima u vidu psećih šapica, kostiju za glabanje ili srculenceta (srculenculadi?! kako se kaže malih srca?).
Prvo ću da se usredsredim na to oblačenje pasa. Pse i ljude razlikuje par stvari. Dobar njuh koji nemamo i pišanje bez stida po hidrantima. Imamo i zajedničkih stvari. Ne svi ali sretni pojedinci da. To su klempave uši, smrad iz usta, naivnost, općenito smrad, mržnja prema mačkama i oni sretniji su dlakavi. Dlake kod životinja služe da se linjaju ali i da im bude toplo kad je hladno. Tako funkcioniraju svi sisari osim onih par morskih i osim onih usranih ćelavih odvratnih mačaka, no one su ionako iz pakla pa im nije hladno. Dakle kupiti psa sa krznom kojem moraš obući džemper da se ne bi smrzle je ravno kupovini bojlera za hladnu vodu ili čamca napravljenog od vate. Dopuštam da ljudi prave budale od mene, ali još i psi to nikako.
Druga stvar, posebno iritantna, jeste nošenje pasa u onim torbicama. Ma i u rukama kad bolje skontam. Psi imaju četiri noge. Dakle duplo više od nas. Duplo su sposobniji i agilniji (minimalno). Najmanje duplo izdržljiviji i življi. Zašto im onda osporiti jedinu razonodu pored one da zapišavaju hidrante. U redu. Ima malih pasa koji ne mogu brzo hodati. Pa se umore te ih se mora nositi. Onda se s takvim psima ne ide na utrku na sto metara nego se ide šetati normalnom brzinom od nekih 5 km/h što i najlijeniji pekinezer ili maltezer mogu ispratiti. Priznajem da male pse treba držati u ruci kad je neka gužva u gradskom prometu, kad ga se nosi kroz fabriku mačaka i fabriku hidranata ali izvesti psa u "nošnju"...? Ko da kupim autić na daljinski i nosim ga pod miškom umotanog u dizajnersku majicu. Toliko pravimo od pasa idiote da nam se obija o glavu i da nas psi prave idiotima.
O torbama neću ni riječi, jer siguran sam da se može namirisati nastavak ovog sažetka. Nije nimalo lijep.

Ne znam jesam li naglasio da ja strašno volim pse?

"joooj al ja volim bosnu čovječe." "ma pusti šuplju bogati." "ozbiljno ti govorim! obožavam je. predobro je dole majke mi. obožavam otići dole za praznike malo, rodbina fazoni." "ma i ja isto volim dole rođak, dole je ludnica. žene dobre, hrana ukusna, zakoni fleksibilni..." "jes, jes i to što kažeš. Jarane ja dole bio, i pijem ono pivu u autu, i kontam nema kese u autu za smeće, samo je regularno fikneš kroz prozor i boli te kita" "Jes fakat, i ja to radim. A vidiš što ti je evropa, mok rođak u Malmeu to uradio i hop čestitka na silazu s autoputa. A tek što se tiče odgoja kontaš. Ja malog dole kad spucam kad se usplahiri, čovječe sve mu se toka oslika a ovde..." "ma znam šta ti je. eno tetić od moje bivše iz Lucerna razbio trebu svoju i ona na sud... eee!!! na sud!!!!" "kurva..." "još mu cura eee, da je žena uzela bi mu crno ispod noktiju za razvod. Jebo ti takav zakon, kad ne smiješ pokazat ko je muško." "ma sve su one kurve. samo guzit treba..." "e a sad sam upratio treba otići kad je sezona klanja dole, pa pečenice i špeka navuć' u gepeku... ništa ljeto. ljeti svi oni domaći odu na more, nemaš s kim, bolje zimi u kafiće pa ono vruće." "a kad spominješ klanje, moj jaran u Parizu u Francuskoj kreno zaklat kurban na cesti pa ono očistiće šlaufom, i nisu mu dali bogami..." "ma i moji su pokušali tele zaklat pa bacili ostatke u Rajnu , a ono zapelo za granje pa se usmrdilo pa tražila policija da vidi ko je, i nisu se oni htjeli javit..." "ma stranci jebo im ja mater... bosna je čudo majke mi. taj sevdah i merak ne može niko zamijeniti..." "kad ćeš ti dole?" "neću još, zadnji put sam nožem zbo jednog metalca pa ne smijem" "čuj to?! sranje." "ma jebo bosnu"

Znao sam naletiti nekad, nenamjenski, slučajno, sasvim neplanirano na neke stranice sumnjivog morala. Da me je stid ne bih pričao, no znajući da su veliki broj mojih drugova i poznanika štovatelji ovakve literature čista srca priznajem da sam posjetitelj. Mnogo te literature se vidi po mobitelima, laptopima. Po datotekama pod imenom "windows registry" ili u skrivenom folderu neofirnog naziva "FE098KF955" u C:windows:... Radi se naime o pornjavi. Nije bilo teško zaključiti jel da. Velika većina ih gleda. Oni koji ne gledaju vjerovatno gledaju al neće da priznaju. Oni koji stvarno ne gledaju i kojima se to gadi neka pogledaju zoofilske i furry sadržaje jer vjerovatno nisu normalni. Stvarno čovjek može vidjeti svega u tom opusu. Od normalnog neobaveznog seksa, dvojca s kormilarom, trojca, bukkakea, fistinga, gang banga i to sve u heteroseksualnoj varijanti do pettinga sa arapskim lipicanerom i dalje. Jednom, samo jednom sam klikajući vidio seks sa "shemale-om" Brže sam ugasio prozor windowsa nego što kurva babilnska skine gaće. Šokiran sam morao popiti vode i upaliti neku sapunicu na teveu da odlutam u poljima kakaovca u Boliviji gdje Miguel nagoni Lupe na blud u sijenu. Shemale je, nešto, doslovno prevedeno kao "ona-muško". Zvuči glupo?!? Da. Više mi liči na neku sliku Salvadora Dalija, pomalo nadrealistično. Tako i izgleda. U najmanju ruku odvratno. Riječ je o ženi (?!?) prilično lijepoj, sa ogromnim silikonskim sisama i prangijom u međunožju. To su većinom transseksualci, muškarci koji su se operisali da budu lijepe žene, no nisu imali muda da nemaju muda, odnosno da im ocapare muda jednim kratkim snažnim rezom. Jasno mi je kad se neko rodi s viškom ženskih gena pa želi da bude djevojka u rozom i da ima ime kao Bekki Fiorentino (nemojte guglati ne postoji shemale s ovim imenom) ali nije mi jasno da se neko predomisli u po puta.

"Doktore, osjećam se kao žena, i znate želila bih da se operišem da totalno promijenim spol, da budem divna žena"
 "Može, lezite ovde"
 "uhh, doktore, hoće li boliti..?"
 "hoće naravno, ali ne mnogo."
 "a da ipak ostavimo ovo dole, pa ćemo drugi put nastaviti, sad sam malo znate..."

Mora da ovako ide razgovor, inače bi čovjek (ili žena) trebao biti jasan u svojim prohtjevima. Ako je žena onda je žena, ako je muško onda je muško, a ako imaš muda onda imaš muda. Sve je to pasjaluk, jebo bi se da ti ne uđe. Ne, nego bi se doslovno jebo. Sam sa sobom. Voliš žene, loše ti ide u ljubavi, promijeniš fizionomiju, nabaciš sise i rokaš se estrogenom, proljepšaš se, staneš pred ogledalo i počneš da se bariš sam sa sobom i onda naravno počneš da masturbiraš na samu(?) sebe u ogledalu kao na poster Samanthe Fox u trećem razredu osnovne škole. Egomanija. Moguće da ima i onih što dodatni polni organ pa se vole sami sa sobom, tepaju si, razumiju se, jer ko ih razumije bolje od njih samih? Ja ih ne razumijem.

JAOJ MAJKO ŠTA MI LJUBAV RADI. SLABO JEDEM UMRIJEĆU OD GLADI

                       NARODNO VESELJE


Uz minimalna ulaganja (što je za jednog muzičara nenarodnjaka i nepopovca jako bitno obzirom da su svi fukare) vrhunski ugođaj. Neki se neće složiti s ovom šemom. Te ne valja gitara, te skinuo si ilegano program, te slušalice su premale za moje uši i tako dalje i dalje. No odmah da im kažem da sam svojom neprikosnovenom logikom došao do ove kombinacije i da je savršena. Kao i ja sam i moja logika.
I moja skromnost također.

Nedavno su dali nacrt prijedloga zakona o zabrani pušenja na javnim mjestima ovde u Hrvatskoj. A također su najavili i poskupljenje cigareta za još tri kune. Tako da će jedan Ronhill kojeg pušim kad nemam Aure doći na 18 kuna. Kad se preračuna u dolare dođe 7 dolara radi recesije i inflacije. Puno uglavnom. Tako da ću ja da popušim svoj kurac dok se ne zadimi kad mi nestane idući put Aure. Moram priznati da razumijem zakone. Stvarno kao pravi pušač razumijem da se ljudi brinu za svoje zdravlje. Pogotovo se brinu kad se napiju ko pičke u kafani i naveče u 3 sata nakon masnog hamburgera iz fast fooda sjednu da nastave da piju redbull votku (izrazito zdravu kombinaciju pića preporučenu od strane Natural Wealtha i Ministarstva zdravstva), jer u tom trenutku zdravlja najmanje im treba neki smrad cigareta koji se uvlači u pore HellyHansen hlača i polo Lacoste majica (to oni urbani) i Emerica majica i Vans tena (to oni alternativni). Ne žele da se truju dok ispijaju čašicu zdravlja od 40 gradi. Bude im loš kvarcani ten kad se napuše pasivno. Kašlju. Umiru od raka. (Raka prostate i dojke to jest al nema veze).
Uostalom koji su to javni objekti u kojima se puši. Crkva nije, biblioteka nije, galerija nije, knjižara, salon namještaja, trgovina, pekara.... nisu. Nepuši se ni u javnom veceu.
Ostanu ti samo kafići i disko klubovi. Jel ikome palo napamet da otvori maksuz kafiće za nepušače pa nek onda uživaju u čašicama zdravlja i veselja i seksaju se sa zdravim djevojkama i momcima?
I kakva je to šema sa poskupljenjem? Ako zabrane pušenje na javnim mjestima jel još treba i u privatnim da se grebemo. Sa dva fronta napadaju. Šta je iduće? Instant šerijat prilagođen hrvatskoj (cigareta u ruci, metak u čelu).
Nego ne vidim da su zabranili aute i motore, noževe i pištolje, 3M i Sintelan ljepila, GMO paradajz, emulgatore, botox, Yasmin kontracepcijske pilule, ekstremne sportove
Na kraju krajeva boli koga kurac što ja pušim. Tata i mama su se pomirili s tim i to mi je dovoljno. A vi pasivni se brinite o svojim melanomima izazvanim predugim sunčanjem i kvarcanjem i želučanim problemima izazvanim kurama i vitaminskim napicima.

Znate šta me čudi? Šta mi odvlači pažnju od pušenja ugpdne cigarete u ugodnom društvu uz more? Šta me čini uznemirenim dok gledam prema Braču?

Segway!
A znate šta me još više nervira? Što mi promijeni boju savršene stolice. Što me tjera da podrigujem nakon svakog jela i da mi se pojavljuju zanoktice.
Čovjek na Segwayu.
Stoji a ide. Sluša muziku i kontemplira. Ide nekih 5 na sat. Tako sporo koliko ide i jedan prosječan čovjek sa normalne i zdrave dvije noge. Brzo koliko i invalidska kolica na akumulator. Još u kolicima sjediš.
(možda je u tome poenta. Poistovjećuješ se ivalidima. Suosjećaš s njima. "Vidiš prijatelju (koji je nepokretan), ja znam kako ti je. Vidiš eto, ti ne možeš da hodaš, a ja, recimo, mogu. Ali ne želim. Točak je najbolji izum na svijetu. Vjeruj mi ponekad ti zavidim što si prikovan za tu skalameriju. Koliko brzo idu ta tvoja kolica?")

Taj tip kojeg sam vidio je bio je (TRUBE ZAVIČU TAM TARA RAAAAAA):

sportski obučen.(!!)

Ne, ozbiljno. Nosio je trenerku ili na engleskom sweatshirt (znojanica). Ta oprava aludira na fizički napor koji rezultira znojenjem i umorom. Jel taj Segway toliko teško voziti da se moraš pripremiti kao za teretanu? Nešto mi se ne čini tako. Prije mi se čini da su ljudi koji su konceptualni začetnici segwaya, kao i oni koji su financirali njegov razvoj najlijenija stoka na svijetu.
Koliko lijen moraš biti da koncipiraš nešto što nema nikakvih prednosti u odnosu na normalno pješačenje. Čakštaviše, na segwayu ne možeš raditi neke interesantne stvari. Ne možeš ugaziti u govno. Nemožeš šutati konzervu. A skontaj koliko je teško ugasiti opušak onim tankim točkom. Lakše nogom.
Još jedna gluplja stvar je da sa segwayem, koliko god on bio stabilan, držiš ruke na nekom upravljaču. Ako je tako stabilan koji će mu kurac ručke. Svi imamo džepove. Čak i trenerka.

Ja sam svjestan, da me kao i svakog drugog mladića kojem je rat naglo prekinuo dječačku idilu, jebe to što mi puno toga smeta, ali mislim da argumentovano, pred bogom i narodom, sa savršenom logikom, mogu reći da je segway sotonino djelo i da svi oni koji voze segway zaslužuju da kratkotrajno postanu paraplegičari od struka naniže, pa da počnu cijeniti čari smrdljivih umornih nogu nakon jednostavnog šetanja.



Topite se ledenjaci i polarne kape i potopite ovu lijenu bandu

U slučaju da se nađete, a sigurno nekad i hoćete, oči u oči sa povampirenom grupom pedera od nekih deset članova, što učiniti (peder se tretira kao osoba istog spola koja ima pretenzije prema istom spolu, bilo to muški ili ženski spol. deset pedera je deset puta više pretenzija)? Reakcija mora biti brza i odmjerena jer vremena za špekuliranje i oklijevanje nema. Mogućnosti ima beskonačno mnogo, ali pravih lokalno iskoristivih ima par. Nećemo uzimati u obzir varijante bacanja bombe ili pucanja iz poluautomatskog oružja. Pretpostavlja se da ne šetate opasani bombama sa kalašnjikovom i da niste u  Kabulu.

Uzeti ćemo jednu sasvim običnu situaciju. Jesenja večer, oko 8 sati (doba sumraka i smanjene vidljivosti), ne toliko prometna ulica sa par šetača nenamjernika i razigranih pasa i dosta grmlja sumnjivog oblika sa strana. Ovaj put će se uzeti u obzir samo muški pederi.

Varijanta 1.
ili metoda panslavenskog manirizma. Šetajući tom ulicom opušteno pušeći cigar u susret vam ide grupa, kao što rekoh, povampirene pederske hajdučije. Gledaju vas u oči i smješkaju. Tačnije cere. Prva stvar koja se može učiniti jeste da se odabere najljepše odjeveni od svih pedera i spuca mu se šamar. Ostali će se najvjerovatnije pokunjiti i početi da plaču. Ovaj pristup ide u prilog lokalnim običajima, međutim svi znaju da smrdljivi pederi imaju šeme da su u vezi jedan muški a jedan ženski, tako da ovakav nastup može izazvati kontraefekat i navući rulju na svoja macho  leđa.

Varijanta 2.
ili metoda superiornog intelekta. Svi znaju da su pederi glupi generalno tako da ako ih se ugleda moguće je da vas izignoriraju. Ukipiti se u mjestu, stisnuti šupak i zažmiriti. Ako vi njih ne vidite možda i ne postoje. Loša strana ovog pristupa je što pederi kakvi jesu razigrani i hiperaktivni odluče da se odmore pored kipa na ulici i od dosade počnu da guraju flašu u kipovo dupe. Zato je bitno da se dobro stisne. nakon nekog vremena će se umoriti i otići.

Varijanta 3.
ili metoda nenjegovanja. Tokom dužeg perioda treba održavati konstantnu veliku dužinu dlaka na dupetu, na nogama, zapuštenu bradu i održavati vlažnim uvojke ispod pazuha. Opet izabrati najvećeg u grupi i srdačno ga zagrliti ispuhujući dim u njega nakon večeri opijanja. Nema nuspojava

Varijanta 4.
ili varijanta obrnutog lovca i lovine.
Nasrtljivo napasti na grupu. Zbijati neslane šale o crncima, židovima i ostalim manjinama. Štipkati nasumično dupeta pedera ali izrazito jako tako da nije nimalo ugodno. Početi raspravu o sisama Hane Hadžiavdagić (koja je kao lezbejka a ti bi je svejedno jebo) pljunuti i prdnuti u isto vrijeme i prepričati zadnju utakmicu lige prvaka. Nema negativnih posljedica osim jedne da je u grupi pedera i jedan šaner peder koji je dobro upoznat sa manirima primitivca.

Varijanta 5.
Voditi sa sobom grupu vehabija bilo kuda i u bilo koje vrijeme.
Negativne posljedice se manifestuju u vidu gnušanja javnosti.
Međutim kad je koga bilo briga za to.

Varijanta 6.
Pustiti ih da prođu.
Negativni efekti, pad samopouzdanja, nesigurnost u svoja djela, latentna homoseksualnost, smanjena ili nikakva homofobija, smanjena agresija, smanjen ili nikakav stres, nezainteresovanost za bilo kakvu vrstu fanatizma i na bježanje od ove gore grupe vehabija

Jel moguće da je ta crna rupa iz Švicarske toliko zajebana da nismo ni skontali da nas je progutala? Možda nas je već usisala u sebe i ispljunila na drugu stranu u neki drugi paralelni univerzum gdje se ljudi isto ponašaju samo im voda u šolji ne teče u smjeru kazaljke na satu nego u suprotnom? Jeli iko primjetio kako je naglo zahladnilo. Iznenada. Možda je i temperatura zamijenila vrijednosti. Sa 31 na 13 stepeni. Jel jedino ja to vidim?!?
Čak mi se i zvrk na glavi zavrtio u drugom smjeru.

Kolika je ta crna rupa? Jel ko sifon promjera nekih 3-4 centa? Nema čovjek pojma šta sifon može uvući u sebe. Ja sam gledao kad majstor izvlači začepljenje iz sifonske cijevi. To je za nevjerovat kolko toga ima. Mislim vjerovatno je mala dok je niko nije primjetio. Da je veća progutala bi Švicarsku i sa njom sve bankovne račune totalitarnih diktatora iz afrike, ratnih zločinaca iz posljednjeg rata, kulturnih kriminalaca a nestale bi i sve ljubičaste krave i njihove čokolade. To bi se već primjetilo.

Ja sam napravio mala istraživanja oko tih "fenomena" kako ih zovu naučnici. Jedna stvar mi nije jasna. Kad se pojavi, a ja vjerujem da jeste hoće li se ta crna rupa pomjerati zajedno sa zemljinom gravitacijom ili će ostati u mjestu. Kao pojavi se u mjestu a zemlje nastavi da se okreće oko svoje osi pa oko sunca pa sa galaksijom i ti skontaš da si je zajebo pravo. Ode crna rupa (odnosno ostade u mjestu a zemlja ode) a ljudi počnu da je prcaju dok se udaljava
"halo rupa usisa li se štagod?" ili recimo
"usisaj me ako možeš" nose isprintano na majicama. Tako likuju ljudi i vesele se, "mi smo sjebali crnu rupu." "Nisi više tako crna a?"
sve do...

naravno sve do idućeg jutra kad opet naiđe zemlja na nju.

Ako već ostaje uz zemlju što se nebi istresalo smeće u nju? Sav stari namještaj, školjke od automobila i plastične boce. Vjerujem da bi joj izvanrednu primjenu našli i ratni zločinci sa početka priče. "Nema zločina ako nema dokaza." Jednostavno usišeš enklavu i praviš se lud.

Ili je tako i bilo napravljeno?


Ako i postoji crna rupa nek prvo dođe do nas pa nek nas usiše.
Nema šanse da nam negdje tamo može biti gore nego ovde.

POGREŠNOG DINU

... pohvaljujem se što ću idući projekt jednog hotela raditi u Splitu a za sam hotel će interijer napraviti Phillipe Starck. Kome se gugla nek gugla a kome ne to je ovaj simpatični čikac na slici

Skonto sam da ko god stavi čačkalicu u usta izgleda debilno. Još ako je ono jebački melja pa grize pa pljucka okolo izgleda još debilnije. Kao prvi primjer sam stavio Tom Cruisea sa čačkalicom među zubima. Izgleda ko seljak. Džaba mu sve one koke i nemoguće misije. Ko da je sad pokido štalu sa steonom jun'com i sredio se na pijacu da kupi stočnog i prekrupe i jednu držalicu za krampu.

evo:



("ih jebemti ljeljak" odgovorio bi on da može pričati sa slike)


Da ne bi bio pristrasan jer mrzim Toma Cruisea zato što je sijentolog (kako se piše scientologyst na našem?) i zato što je kreten stavio sam još jedan odličan primjer kako čovjek sa pedigreom može izgledati ko da je sad stigo sa koride u Čevljanovićima i kako mu čačkalica isiše svu onu plavu krv i snobovsko držanje i zamijeni ga jednim čobanlukom kojeg možeš nožem rezati. Ne znam jel baš prikladno poređenje ali meni se čini ok.

evo i njega:




("oooj bogatiis'sa jesam se nadrobio one rakijetine sinoć" čini se kao da će reći)

Dakle poslušajte me i ne nosite čačkalice u ustima osim ako na drugom kraju njih u unutrašnjosti usta nije maslina, ražnjić ili pak rahat lokum.
Poslušajte me i budite cool i in.




P.S. MODNI GURU ČARAPE DUPE!!!
("fashion guru sucks ass" preveli bi englezi)

Hajduk je opet izgubio, i moram priznati da me dosad najviše bolila kita za takav epilog utakmice. Ja naime ne gledam utakmice, ne pratim akcije, ne razrađujem strategije, i zaboga, jebe mi se živo što jedan Skoko nije iskoristio šansu da zabije ili pronađe Kalinića. Zaprdi im Bajro materama svima.
Skupili smo se kod prijatelja, inače starih 'ajdukovaca, popili zadimili i sjeli da se glupiramo kao i svi drugi slični twentysomethings i earlythirtees. U jednom trenutku su počeli vicevi i moj prijatelj iz Travnika koji živi u Bordou (Buourdeaueaxueau-a) i ja kao pravi bosanci preuzmemo vodeću riječ.
"Joj znaš ovaj, znaš onaj, hahaha pihihi" Smijali smo smo se što je bilo i smiješno ali i zato što smo bili pod uticajem. Svi su se smijali osim prijateljeve djevojke iz Njemačke koja živi s njim u Bordou (Buourdeaouaouxoue-u). Naime ta simpatična mala djevojka nije kontala ništa. Najviše radi toga što smo svi pričali na dalmatinskom i na našem naglasku tako da smo i među sobom imali problema sa sporazumijevanjem. Nekome je pala na pamet briljantna ideja da prevodimo vic da bi se skupa smijali. Preglupo (no ljudi imaju potrebu da rade glupe stvari da im ne bi bilo dosadno, kao na primjer da nakon što su sjedili u gostima kod nekog, i ispozdravljali se na vratima sa onim "nemojte šta zamjeriti" i "eto dođite opet..." što traje jedno po sata, sjednu u auto i onda svirnu da se pozdrave i kažu za sebe  "jo jesu naporni ko kurac")

Onda je drug krenuo: "Do you know why there is no mosquitos in China?"
Kaže ona da ne zna naravno. "Because every chinese kills his own mosquito"
Ona ko tele maleno gleda i slegne ramenima. A mi opet smijeh i to...
"Do you know Mujo and Suljo?"
"Yes"
"So Mujo was walking in the woods and he sees Suljo and a Bear playing chess and he sais to Suljo: why are playing chess with this bear you idiot. and Suljo responded: shut up its 3:2 for me"

"Why would he play chess with a bear? Bears are dangerous?"

Okej hirs anader uan: "Two guys are going home from škver (shipyard) and the first one says "oh my god, when i come home im going to rip of my wife's panties."
"Whats wrong with you, wy are you so horny...?"
"No man, they are really tightening me right now."

"Hes going to wearhis wifes panties? I dont understand"

Mijenjali su se tako vicevi a mlada djevojka je tonula sve više.
Jedno deset smo isprilčali. Ustvari nama je bilo više smiješno kako mi prevodimo viceve na engleskom francuskom i njemačkom nego ona i njeno kontanje.
Kad smo se baš opustili ja spomenem 'Ajdukov fijasko od prije sat vremena i svi se malo smire i počnu da pričaju o tekmi i piju pivu i stavljaju se pod uticaj. Dosadi nam sve i krenemo put Splita kad mala simpatična glumica počne da se smije

"What is it litte french-german girl?"



"Oh the one with the chinese people is really funny. I got it"

jedan arhitekta u biblioteci: "Imate li neku knjigu, ili časopis od Feelinga, o autobusima je, mislim da se zove James ili tako nešto."
bibliotekarka: "nemamo to, prvi put čujem za njega"
"eh majku mu..."


Par sati ranije na hodniku fakulteta

"Šta je arhitekta šta si se zabrinuo jeboga ti?" upita grupa arhitekata
"Ma ne mogu da složim one autobuse na kolodvoru, nikako..."

"Ma ajde bogati šta se mučiš, složi po filingu..."

Probudio sam se poprilično rano, oko 12. Protrljao oči, zapalio cigaru, lijevom nogom upalio računar spretno nožnim debelim palcom pritiskajući veliko dugme na prednjoj strani. Pristavio vodu za nescafe i sjeo za računar.
Prvo sam provjerio sve mailove i pobrisao spamove i one mailove od onog lika što u nigeriji ima banku pa nešto moli cijelo vrijeme. Onda sam otišao na jednu stranicu da vidim kakav mi je horoskop danas. Kaže danas su vam po kući majstori.
Dalje nastavim da vidim da li se promijenio godišnji horoskop. Nije. Na trećoj stranici je isti takav. Provjerim natalnu kartu i kaže mi da sam emotivan impulsivan, zabavan, susretljiv, inteligentan, lakomislen i predan. Kao i uvijek.
U bukmarku nađem link od pete stranice da vidim kakva će mi biti izabranica i izbaci mi da moram da pronađem lijepu visoku plavu djevojku velikih sisa sa naočalama koje odaju njenu intelektualnu stranu, koja se bavi sportom i humanitarnim radom.
Na šestoj stranici mi napisa u jednom testu da volim plavu boju i da najbolje izgledam u ljubičastom i da sve to zaokružim jednim privjeskom od ametista.
Na sedmoj stranici koja je povezana sa medicinom ispunim test i izađe mi da s obzirom na horoskopski znak i visinu imam povećan rizik od upale bubrega i bolova u leđima. Lijek za sve to i nutricionističke sastojke sam dobio na osmom linku na kojem sam pravilnom ishranom bio u mogućnosti riješiti probleme sa zdravljem ali jedino ako sam mlađi od 20. Sreća pa bi i jedan  za starije u jednom ćošku iako sam se poprilično napatio da ga iskopam.
Anketa na devetoj stranici mi reče da trebam spavati smjer sjever-jug, i da trebam imati paran broj živih bića u sobi uključujući i biljke da bi bio sretan. Usput sam dobio da riješim jedan test inteligencije gdje sam vidio da sam jako pametan i taman kad sam mislio da nema kraja sreći iskoči mi pop up o zelenom kartonu i životu u americi. Kliknuo sam i na njega. Odem na blog da napišem post i postavim par slika na fejsbuk. Odgovorim na komentare srdačno, pošaljem poklone, označim se na derneku i odmorim uz texas holdem poker na kojem zaradim virtualne pare.
Na dvanaestom linku mi preporuče da sviram violinu i da igram foxtrot, na trinaestom da obiđem rodbinu i prijatelje, na četrnaestom dobijem savjete kako zamijeniti filter na autu, a na petnaestom da mi savršeno odgovara Egipat kao ovogodišnje odredište za odmor.
Taman kad sam htio da posjetim sedamnaesti link koji će mi reći kako da zaradim gomilu novaca pametnim ulaganjem i praćenjem dionica računar se ugasi. Ugasilo se i svjetlo. I šporet sa vodom za kafu koja je odavno isparila. Isključili su mi struju zbog neplaćanja računa.

...zar je prošlo toliko puno vremena na onom malom satu u desnom ćošku ekrana?

Kada odem na sjever uvijek se mentalno pripremim. Pripremim se da ću potrošit kišu božiju, većinom na alkohol. Pripremim se da ću jesti sranja u sitne sate jer gdje god da se uvalimo da spavamo (kod prijatelja kojima se zahvaljujem ovom prilikom) niko ne kuha, a neki nemaju ni dovoljan broj suđa. Samo usuho i upekareno.
Najviše se pripremim da moram da odgovaram na dva ili rijetko tri pitanja. Na prvo je odgovor "jučer", na drugo "sutra", a na treće, ako ga ima odgovor je "evo...kod tebe?".
Sa najbližim poznanicima, prijateljima i drugarima se ispričam, njih ima recimo deset. S njima u dva ribara, za šankom, po stanovima i ostalim intimnim mjestima razglabam o svemu i svačemu, i većinom se ta priča svede na težinu i kukanje u trijeznom stanju, i totalno pozitivno rasulo u stilu one scene iz "Lock stock..." kad se napijemo.
Sa ostalima, da se ne uvrijede, priča se svede na ovo troje.
"EEEEEEEEEeeeee otkud ti? Kad si došao? Kad ideš?" i ako u blizini nema kakvog alkoholnog pića, priča na tome i ostane i u tom trenutku se učini jedan idiotski pokret imitacije rukom slušalice telefona koja se prinese licu sa izrazom "e javiću ti se, čujemo se".
S nekima se čujem, s većinom ne.
Godi mi da se tako pozdravljam i tako komuniciram, a da budem iskren velika većina srdačnih ljudi i nije tako srdačna nego je takva rutina u gradu. Ova nesretna generacija nema šta drugo reći između sebe tako da su ova tri najbezbolnija i gotovo odaju osjećaj prisnosti. Da me se nebi odrekli nakon ovoga što pišem moram da kažem da ima i takvih ljudi kojima je drago što te vide iz nekog razloga al su ih ovi prvi nesretni naučili da se ne isplati ulaziti u druge duže rasprave.
Ta tri su apsolutna istina za mene bila. No ima i jedno četvrto pitanje. Odnedavno i sve češće.

Prelazim na čobaniji most, popio par piva, idem na ćevape u peticu kad naiđe jedan poznanik sa faksa. Zove se Kkkk k kenil. (ime sam namjerno promijenio, to jest dodao sam dva slova viška na ime i pokušao da izimitiram njegovo mucanje).
Tako ja na mostu i kaže meni Kkkenil "eee pa-ha đesti otkud ti, šta-ha-ihima?"
Ja odgovorim "Evo...kod tebe?"
"Kaahad si do-o-o-ošo?"
"Ma juče"
"Kadiideš-š?"
"Sutra, radim u ponedeljak" (primjetiti kako sam namjerno proširio rečenicu sa par adekvatnih uzrečica i priloškom odredbom za vrijeme i jednim glagolom da ljepše zvuči)

e sad pošto smo bili u prolazu i svak je žurio svojim putem, nije bilo zgodno da mijenjamo brojeve telefona jer nismo toliko bliski bili na faksu. Taman da se okrenemo zadnji put i pokažemo onaj pokret kad se imitira slušalica kad Kenil:

"Eeeee ima li Fejsbuk?!?"
"Nemam, obriso sam"
"Joooooo levata." odgovori mi Kkkkenil

ludnica luda (iako znam samo tri pjesme)

                            




Hvala revizorima beogradskog gradskog saobraćaja ("GPS" Beograd), što su revno radili svoj posao i što im je trebalo 13 godina da skontaju da se Rade švercao na tuđi kupon.
Kupujte karte i možda se izvučete za ratne zločine.

Sinoć smo se opet malo napili jer smo pili pivo. Mnogo piva. Najtužnije je što je bila degustacija nekog gotivnog pjenušca koji se samo izvozi i pije se u Burj al Arabu. Skupo vino do boga. Bilo džabe, no ja kao pravi bosanac otpornog nepceta nisam htio da miješam pivu i pjenušac. Još je neka francuskinja na violini sa još jednom amerikankom na 'ramoniki svirala Hanumu i Jovano Jovanke, a onda bogami i Davora Radolfija. Fino bilo. Sve bile tete i par starijih tipova, a bilo je i mlađeg društva. Kad smo ogladnili odemo na rivu po cigare i neku smrdljivu kartonsku picu kad sam ga ugledao. Nju ustvari. Ustvari je bio neki klavirista od jedno po metra a marke marioneta. Ko fol svira klavir. Pa ustane iz kutije drugi marionetac violinista i poče da svira violinu na matricu. Ljudi plješću oko njih a ja ne mogu da vjerujem čemu plješću.
Mislim OČIGLEDNO je da marionetu drži jedan lik iznad njega. Ima neke konce i kako on mrdne tako se i marionetci mrdnu. Još sviraju na matricu, pa se kao zada na klaviru, i naiđe neko dijete a on se digne da pozdravi dijete nekim retardiranim pokretom, a i dalje piči muzika. Mislim koga zajebavaju. Da makar svira pravo. Sranje da ne može biti veće.
Al lik je cijelo vrijeme bio tu iznad znači, i izgleda nezainteresovano i mlati onim žicama. Možda su ostale prevarili ali mene nisu.

Na slici se jasno vidi da ga tip drži na žicama.
Sviraš ti moju guzicu mislim se

Pošto mi auto užasno smrdi na cigare, na limenke piva, na flaše pive i sva isparenja ostala utuvio sam si u glavu da ako kupim maramice za ruke, one vlažne, one vlažne kano ploska porošena od loze, da će smrad da nestane. Nije da ne perem auto, nego sam skontao da me ne poštuje sekunde, čakštaviše, da me zajebava, pa sam odlučio da mu malo zagorčam njegov automobilski život. Eto baš neki dan sam ga navuko na hidrant na parkingu, al tako stručno da se onaj pipak zabio tačno između karambolke i štopke i ulubi lim jedno 5 centi. Da je bilo niže bilo bi u karambolku i bila bi ogrebotina, da je više, zamijenila bi se štopka, a ovako moram čitavu stranu od blatobrana zadnjeg da skidam i peglam. U takvim smo mi odnosima. Nikakvim. Još se stalno kvari mater mu nasadim, a nemali broj puta me pijanog odveo tačno pred policiju. Zadnji put kad sam puho balon ko da mi se smijo onim farovima svojim. E sad, zašto maramice? Pa ja se osjećam ugodno kad su mi čiste ruke i lice. Kupam se ja i po ostalim dijelovima tijela mjestimično. Kad su neke proslave, kad idem kod doktora i tako. Šalim se normalno. Kupam se najmanje jednom sedmično. Ljeti nekad i dva puta, i to obično u istom danu. Šalim se opet naravno no to se da zamijetiti. Jedino auto ne perem. Nek smrdi nek crkne.
Uđem u neku prodavnicu sa svim mogućim hepecima za higijenu, pilinge, šeminge i natapanja i namakanja. Nigdje maramica. Imaju maramice za dupe, toaletne. Neću te. Hoću one kao VIoleta, što imaju onu simpatični samoljepljivu foliju da zatvoriš da ne izlape. Nema. Ima neko pakovanje od 12 komada al skupa. Neću ni te. Hoće one kao Violeta od 50 komada. Nema. Nađem još jedne za skidanje šminke. Već sam mislio kupit te, upisat se za onaj Avon pa naručit neku adekvatnu šminku, razmazat je po rukama i volanu pa brisat ovim sranjem. Neću te brate. Hoću one ko Violetine normalne obične od 50 komada, sa folijom, mirisom jasmina i vlažnosti pizde šiparice (perverznjak). Nema. Provlačim se između polica i pošto je gužva oprezno manevriram između rasplakane djece, nervoznih momaka koji stoje uz svoje ushićene cure i starih baba koje pokušavaju da kupe nešto da se pomlade. Ove potonje su najgore. Sve imaju guzice ko Audi A3 i samo se nešto saginju i prave gužvu. Samo još da prođem u zadnji red polica da vidim ima li ono što tražim i idem. Ne mogu da prođem. Baba s kolicima zakrčila. Kolica su joj iza leđa uz jednu policu a ona uz drugu se naguzila i gleda neke pizdarije za zatezanje lica (mislim da je to gledala jer je imala smežurano lice). Između nje postoji dovoljno prostora da se provučeš ali bi morao da se odguraš od njenu enormnu guzicu a to ne želim. Sad stojim tu neko vrijeme ko onaj hidrant s parkinga i čekam da se okrene i kaže "pardon" a ja kažem "hvala" i da prođem. Neće. Ne mogu se vraćat, gužva je iza. Ne valja se vraćat. Kolica, ja, pa izraslina na guzici u vidu babe. Taman da kažem "alo baba skužaj" baba se pomjeri krenu rukom nazad prema kolicima ne gledajući u rikverc. Tipično ženski. Ruka je sad već u visini mojih genitalija i neumoljivo ide misleći da tamo nema ništa a bogami ima i preveć (previše ;) ) Taman da ablendujem onda me dotaknu.

"PARDON" reko uplašeno.

Ona se okrenu i reče "UH!!".

(i ja bi to reko na njenom mjestu)

Ja kontam da namignem al se predomislim. Samo se nasmijem od staha i prođem. Ona se isto nasmije. Nisam se gore u ratu osjećao. Pobjegnem sa mjesta zločina bez maramica i sa smrdljivim autom. Ogoljen, osramoćen i silovan. I dan danas se znam probuditi iz košmara. Baba mi dođe i kaže "dođi da ti baka nešto da, đe bakin zubić" i krene dole. I dalje stoji kod polica. Čini mi se da u snovima vidim, ko da sad gledam, sve artikle, a tačno iza babine guzice smiješe se vlažne maramice.

Sinoć sam vidio na televiziji jednu vijest koja me jako razgalila u duši.
Vidio sam i Cvenog Zmaja no o njemu malo kasnije.
Prva je da je Tjiro Blazjevitj izabran za selektora BiH. Svaka čast. Kaže Tjiro na telefon sinoć u dnevniku: "Dobio sam ponudu koji niszam mogao odbiti, a to da oni onako raszjedinjeni jednoglasno se slozje da ima ja budem selektor".
Čestitam Savezu na ujedinjenosti i jednoglasnoj odluci. Začudilo me da se nije niko bunio recimo da je "Tjiro vodio susjednu zemlju punu ustaša."
Ili da je neko rekao: "Ne može Tjiro, on je iz Travnika, znaš koliko tamo džamija ima?"
Ili pak da je "Tjiro ipak Miroslav, mogao bi biti i srbin?"

Sve su te priče pale u vodu, jer našu reprezentaciju, kao i Savez vode ljudi jednog profila koje ne briga nacija, narodnost i bilo koja druga pripadnost. Ti ljudi su pederi. Tjiru isto zovu peder. Sve ovako "Tjiro pederu, Tjiro pederu."
Jedina razlika između Saveza i Tjire je ta što ga Tjiro daje a oni primaju.
Živio Tjiro

P.S. Kad smo kod Crvenog Zmaja, u njemu glumi Ralph Fiennes, koji je posjetio Hrvatsku prije par dana, a juče i Bih i bio u Mostaru gdje su ga neki momci izbacili iz kafića jer je pitao "Who the hell is that Gotovina guy on the pictures in Croatia?"


P.S.S.
ipak nije samo peder:
http://www.index.hr/sport/clanak/bih-javnost-docekala-blazevica-na-noz-ovo-je-velika-sramota-za-nas-nogomet/394624.aspx

Budite li se nenaspavani jer ste čitavu noć bdili oko novorođenčeta?
Da li vam je neugodno što vam dijete plače u prekrcanom tržnom centru a sve što vi možete reći jeste "nemoj sine/čeri, nemoj, vidi stolica/klima/lopta" i još pri tome morate puštati najdebilnije zvukove tipa "abulubulubulubulu" ili ono sa ustima ko kad se konji zovi "klok, klok, klok"?
Da li vam je imalo neugodno kad Vas ljutiti konzumenti gledaju poprijeko kad vam se dijete krevelji na nekoj tihoj izložbi ili čitanju poezije?
Da li znate šta Vam ti ljudi misle reći prijekornim pogledima?
Smrdite li na dječiju kakicu i povraćotku? "Brale ne seri, dječija kakica ne smrdi do šestog mjeseca."
(Aha. Miriše.)
Imate li finansijskih problema da ne možete kupiti omiljenu knjigu, gitaru, auto ili skuter jer su Pampers enormno skupe, a vaše zlato voli da kenja više nego kruha da se najede?


E pa nemojte praviti djecu. Ne mislim nemojte nikad praviti djecu. To je glupo a ja nisam glup. Nego nemojte praviti djecu da bi se poslije vadili na poslu na cjelonoćno bdijenje, da biste pravili face kad se mali anđeo raskrivi kod police sa video igricama. Nemojte ih praviti da biste s njima po najvećoj žezi prošetali gradom u najnovijim Chichchiccoo kolicima i plijenili poglede.

Zaboga miloga nemojte ih voditi na rasprodaje. Ne zna dijete šta je popust u Benettonu a jebe mu se za plaćanje na rate i velur kože, pliš, svilu i one košulje što se nose pogužvane. Jebe mu se i za tete koje rade tamo a izbace sise da bi novopečene tate na račun djeteta stekli simpatije i pokoji broj telefona. "Vidiš da sam svojoj ženi napravio dijete, mogao bi i tebi"
Ako vas već ima dva roditelja, nek jedno pobogu ostane kući i čuva dijete a drugo nek kupuje stvari na rate lizinge čekove. Isto ćete doći na red sa djetetom i bez.
Nemojte jer me strašno nervira kreveljenje i plač, i "abulubulubulu" i "klok-klok".

"Kako ćeš sa svojim?"

E svog ću da trpim jer ću uštediti energiju od ostalih milijardu tuđih.

Za boga miloga dijete nije aksesoar.

PROBAJTE S GRČKOM ILI TUNISOM:)

suplemental:
Šalim se naravno. Možete doći u Hrvatsku kad god hoćete samo što nećete imati dovoljno para:)

suplemental 2: Šala je i ovo gore al znate kako kažu, "ko ovo more platit". Vi ne možete. Ne mogu ni ovi ovde kamoli ovi gore:))

Sunce prži, led se topi, pazusi se saftaju ispod pvc majica sa velikim logoima na prsima, znoj se slijeva niz solufe i muške i ženske i zapada između metalnih dijelova dizajnerskih naočala sa ogromnim logoom sa svake strane i strašno iritira. Postaje neugodno u CK gaćama, muda se znoje nenormalno. Tange se uvlače dublje u guzu i onako znojne nagrizaju "dio tijela koji jako rijetko vidi sunca i mjeseca". Razina UV zraka je alarmantna, melanom vreba, tijelo traži tekućinu samo da bi se što više znojilo a to nije seksi. Na ovoj elementarnoj nepogodi i poskoci leže u hladu. Sve treperi i trudi se ne trošiti uzalud energiju.
Svi osim Šime. Šime je galeb. Ima Calvin Klein gaće u kojima mu se nabrekla muda znoje kao prodavačica u pekari, ima dizajnerske naočale koje mu stoje utoliko da mu ne spadaju sa glave kad zvirla za ženama, ima majicu sa logom i bermude od Paul&Sharka. Ima i libido hrčka u pubertetu. Šime sjedi u bašti hotela Bellevue (Belvi za neuke) i posmatra. Posmatra djevojku za drugim stolom. Po njegovoj procjeni purgerku. To je shvatio kad je rekla "molim Vas lijepo jedan frappuccino". Tako se ovde ne priča. Procijenio je i da je arogantna jer mu nijednog trenutka nije dobacila značajan pogled usaftale usidjelice željne koitusa. Samo je sjedila i guštala u svom frappuccinu i hladnoj vodi.
Šime se već unervozio. Odavno ga neka nije tako šikanirala. Obratio bi se on adekvatnim migom i osmjehom na kraju usta samo da ga pogleda. Samo mu malo treba. Zna on to iz iskustva. Al ova il je frigidna il lezbejka. Što bi inače došla u Split ako ne želi kite dalmatinske. Glupača. Opet, ona je jedina tu. Mrtva je ura, ljudi ručaju, spavaju ili se hlade u moru. Prevruće je za sjediti. Šimi se nije dalo na ručak, pojeo je sendvič u Popaju, a zbog nove tetovaže na ramenu u obliku hajdukovog grba nije se smio kupati dvije sedmice, još mu se jebe pravo. Ni ona nije išla na plažu niti ruča. "Garant ima neki osip gadan pa ne smije. Anoreksičarka." pomisli Šime no nema puno prostora za manipulaciju. Ženska je sama a to može značiti samo jedno. Želi ga u sebi.
Poče Šime da se znoji a ne zna kako da joj pristupi. Nije pijan pa da se baci na nju a nema baš para da pije u bašti hotela od dvije zvjezdice. Vrijeme je teklo a njemu ko da će jaja eksplodirati od silnog uzbuđenja. Dozva se, ustade i priđe djevojci. Ona lijeno diže glavu sa svog "Cosma" i stade da ga gleda. On namignu i isceri se. Ona ništa. Pogleda je preko naočala. Ona ništa. Doduše malo se namršti."Skužaj stara, mogu sist?"
Ne odgovori ništa a on sjede.
"Jel znaš moga brat Duju, on ti bude tu po Varoši..."
"Ne, zašto bi ga znala?"
"E vidiš kakvi je on redikul. On bi te odma pita da te naguzi a ja sam voljan pričekat neko vrime"
Ženska se podiže bez riječi i ode bez pozdrava sa izrazom lica ko da je pojela kiselu zelenu jabuku. Dođe do ulaza u hotel promrsi "kretenčino".
"Zna sam da je lezbejka..." pomisli Šime i baci pogled na jednu postariju gospođu u drugom dijelu bašte sa svježe nacijeđenim narančinim sokom i istom takvom kožom lica i tijela.
Šime se naceri i namignu.

"Auti su luksuz ba, koji ti je kurac? Ko da čovjek ne može da hoda i bez auta? Sereš brate i ti. Šta da nemaš auta? A? Šta bi onda? Pusti mi te seljačke fazone, ne može se bez auta, do juče si se u tramvaju vozao i pješice išao. A đe su ti bicikli? U Busovači naravno. Jel ti dole trebao auto? Još sad gorivo poskupilo. Luksuz je to najveći. Jedi govna i ti i tvoje skorojevićko preseravanje. Jel ti znaš da praljudi nisu vozili auta?! A? Znaš kurac. Šta misliš jel Šekspir stavljo svoje spise u gepek, il ih je u rukama nosio od Londona do Ko zna dokle? Eh da si ti moj pito bi te ja bi li vozao auto. Odakle ti pare za gorivo matereti ti? Kradeš je li?" i tako dalje i tako dalje.

Šteta što sam počeo voziti tek sa 24 jer mislim da bi se trebali automobili voziti od najranje dobi. Iz predškolske odmah za mjesto vozača. Pa ideš da kradeš jabuke i kruške pa otvoriš gepek, a onaj te susjed zaganja a ti prva druga gas i utekneš mu. (ovo je bio comic relief - ili na našem zajebancija)

Sad zaoprave.
Svako ko ne vozi auto će reći ova sranja. Kakav ba luksuz?
A mobitel? A satelitska antena? Mikrovalna? Udobna talijanska obuća? Šminka od Manhattana i ostalih klinaca sa progušćivanjem obrva i prorjeđivanjem stidnih dlaka? Fen za kosu? Frižider? BIcikl?! Bicikl?!
To nije luksuz.
"Ma nije, to se koristi odavno..."
Jest sigurno da je tako. Mikrovalna postoji od vajkada. Od ranih osamdesetih a sama struja i ostale šeme ko zna otkad. Čak iz početka 20 vijeka. Taman odkad postoji Ottov motor. Da je gorivo recimo po marke a auti po pedeset maraka bi li onda bili luksuz? Pješačimo skupa sa dvije kese krompira i brašna u rukama i malom bebom u onom rancu za nosit bebe. Jebeš auto. Nek crkne baba na po puta do bolnice kad bude sjedila bolesna na gepeku bicikla na kiši i na vjetru. Djecu ćemo slati u prvi razred osnovne pješice 7 kilometara. Nek se čeliči. Na štakama na pregled.
"Dobro sad kad treba auto onda se može koristiti"

E onda ne seri. To što se sada svima pojačao osjećaj sažaljenja nad našom jednom jedinom zemljom i njenim osakaćenim resursima ne znači da sve genijalne ljudske izume koji su neracionalno korišteni treba spaliti i baciti u zaborav.

Ja volim svoj auto kad trebam da pređem rastojanje između dvije tačke ako se drukčije ne može preći. Auto je potreba a ne ovisnost i tako se treba ponašati.

"Baš neki dan sam vidio komplet knjiga koji sam htio da kupim. Nisu bile skupe. Bilo je i nekih arhitektonskih knjiga, u boji, tvrdi uvez, od Taachena, svaka pojeftino, al kontam imam već nekih knjiga kući koje nisam pročitao. Šta će mi nove, jebo nove. Ko je vidio da se od knjiga lakše prelaze distance između točke "A" i točke "B". Jučer isto mi pade napamet da sam trebao da kupim nekih stvari za kuću no nije mi se dalo. Poskupila hrana. Napravio sam uštipke i pobrao one "leftovers" iz frižidera i jeo ko čovjek. Nije neka trpeza, al nije ni Etiopija. Odem da kupim cigare i osjetim da mi smrde pravo one Converske što ih nosam već 3 godine. Trebo bi promijenit nove. Nove nisu džaba jebešga. Mogu ove trajati još jedno godinu. Natopiću ih varikinom i domestosom. Ma klinac domestosom. Domestos skup. Naći ću neku zamjenu. Isto tako prije dvadesetak dana u S.Oliveru jedna košulja koja stvarno ima najbolji kroj koji sam vidio. "Kupi" kaže mi cura "vidiš kako ti dobro stoji". U panjevima. Mislim, dobro mi stoji, al nije ni jeftina. Mislim jest jeftina al šta će mi. Ne treba se rasipati. Imam onu s diplome. Može još gurat. Joo, al pojačalo za gitaru od "Laneya". Malo sobno od 25 watti, za "budizašto". Može i na rate. Razuman prodavač, kaže "dogovorićemo se". Jebote sviram od 12-te a nemam pojačalo. Koji će mi? Imam akustaru. Skupo. Onaj Fender isto jebo mater. "Squier" babyblue boje, savršen, prejeftin. Bio bi red da kupim neku nelošu gitaru ipak jesam gitarista...Koji će mi kad nemam pojačalo... A RAM za kompjuter? Malo je giga. Makar dvije..."

Sve ovo mi prošlo kroz glavu jutros kad sam punio gorivo u svog ljubimca. Pun rezervoar goriva. A mogo sam za te pare što sam ih usuo sve ovo gore da kupim.

"...WINNIE [事实与数字]统计数据国产超级计算机每秒运算超过万亿次 世界第七居民购房意愿二季度跌至为历史次低水平我国电话用户数逾亿 其中手机用户数亿户央行公布2季度调居民认为物价偏高难接受国产动车组时速公里 创世界运营铁路纪录福布斯》TIGER 公布中国明星榜 体育界姚明领衔中国足球语录：谢亚龙成笑柄 河南新帅闪婚姚明回国将投入训练 男篮裁员五人无缘奥运暑期寻凉：在中甸 独自享受逍遥滋味(图)炎炎夏日最适合去避暑的12座名山(组图)张家 WINNIE THE POOH 界大太点(图)日月潭 所有大陆游客都想去看的地方(图) WINNIE 香港海洋公园海狼咬死中华鲟 8尾海狼被隔杜邦在华重大项目存严重隐患 污染黄河三角洲湿太阳纸业污染状况堪忧 或将危及南水北调工程水质云南玉溪处级干部公开选拔发生泄密事件[图]新疆阜康公司煤焦油储罐发生爆炸 人死4人失踪陕西警方调查虎照事件 周正龙儿子否认父亲被抓 ..."

Jeste shvatili o čemu se radi? Ne? Ajde stavio sam na engleskom ime glavnog lika ove priče jer inače bi sve izgledalo tako maocetungovski. Kad sam stavio ime glavnog lika priče koju smo slušali izgleda smiješno.
Riječ je bilo naime o još jednoj konceptualnoj umjetnosti. Izložba se zove "anđeli" autora kojeg se ne sjećam imena (koceptualno avangardnog umjetnika)
Njegova pocket size Yoko Ono wannabe supruga je stala pored Kingsize muža i umjetnika od 2 metra, uzela Winnie the Pooh-a na kineskom i čitala ga na glas, kao uvod u početak izložbe. Za to vrijeme njihova slatka ćerka je trčkarala oko njih i ljudi i smješkala se. Što se mene tiče, mogla je čitati i izabrana djela Andrića, svejedno ništa nisam razumio. Nije se mogla ne osjetiti neugoda nakon 17 minuta jako jako sopransko tihog kineskog jezika, i ljudi su već počeli da idu "do vece-a", da se "jave na mobitel" ili jednostavno da odlaze "vamo nešto". Mi smo otišli "po pivu" i čekali u predprostoru da ekscentrični umjetnici prestanu sa uvodnom kinekom riječi. Kasnije se rasprava nastavila do kasno u noć uz kapljicu veselja i težak mamurluk ujutru.
Svi nazočni su se složili da konceptualna umjetnost mora imati pojašnjenje, vodič, fusnote, predgovor i pogovor, index nepoznatih pojmova, ili u najoptimističnijem slučaju tipku "F1" za help, jer jebeš mene zaostalog, ja konceptualne umjetnike ne razumijem. Pogotovo one na kineskom.

"Anđeli" su meni više ličili na crnogorce sa krilima, no ko sam ja da se miješam. Objašnjenje je sigurno bilo u onom uvodnom dijelu, al kako sam ko klinac bježo sa časova mandarinskog i kung fu filmovi su bili sinhronizirani na engleski ostao sam uskraćen za objašnjenje i produhovljenje.




P.S. ovo je ukratko umjetničko viđenje svega a ovo govno u ćošku je moj konceptualni izričaj za tu večer, kao i izgled naših lica dan poslije kad smo mamurali. Da nisam objasnio kao pravi konceptualni umjetnik ko zna šta bi se pomislilo.


客都想去看的  (sranje na mandarinskom)

Sinoć umro George Carlin,  američki stand up komičar.




citat:

"Religion has convinced people that there’s an invisible man…living in the sky, who watches everything you do every minute of every day. And the invisible man has a list of ten specific things he doesn’t want you to do. And if you do any of these things, he will send you to a special place, of burning and fire and smoke and torture and anguish for you to live forever, and suffer and burn and scream until the end of time.

But he loves you.

He loves you and he needs money."

101 citat Georga Carlina

ima i na youtube

Ja sam drogiran. Opijen sam do boli. Juče sam bio već malo nervozan, a sinoć sam se malo štrecnuo. Danas cijeli dan strepim i osjećam lagani pritisak na čelo (s unutrašnje strane. znači "oleč")
Kad sam bio klinac, od nekih trigodine-pa donedavno, u najmanju ruku, a i u onu drugu, bolila me kita za fudbal i nogomet (im. infantilno: lopte). U mojoj ulici su svi ganjali te lopte sa originalnim polufudbalima što se nakon par nevještih udaraca raspadne na svih 32 dijela (dio gore dole). Kad god ne bi imali šta pametnije radili, uzeli bi ruksake, stavili li ih na sedam stopa cipele broja 37 udaljenosti, podijelili se (naravno nepravedno svaki put) i raspičili lopte na male. Meni je da budem iskren vazda ta lopta bila bezveze. Većinom sam bio golman ako ne bi bio na klupi. Jebote lopta.
"Dodaj dodaj jebemu. Evo me slobodan. Nabaci! U for! Korner! Aut! Faul! Pičko!"
Sve sam to znao govoriti sigurno kotiran kod suparničkog gola jer mi se nije dalo trčati i razrađivati neke taktike.
Nisam imao dvije lijeve noge, u to sam siguran, jer svaki put kad bih kupovao patike ili cipele bila je po jedna desna i jedna lijeva, obično istog broja no nikako da svaladam tehnike te primitivne igre. Nisam znao da pimplam pa sam uvijek bio na golu kad se igra viktorije.
"Aj ti brale" znali su mi podrugljivo reći.
"Aj daj loptu" Znao bi odgovoriti nesigurno
"1,2,3, e jebemti mater i loptu. Nije dobro napuhana jebemti. Daj opet. 1,2... e jebem ti sumpora (to smo psovali ko mali. sad znam puno bolje da psujem). Aj ja ću branit"
"Aj brani" odgovoriše u glas svi sigurni u mohu odluku.

A kad sam jednom reko tati da bi volio bit golman jer sam hitar i štajaznam, on mi reko "Đe ćeš bit golman jebo te golman. Budi napred neđe. Igraj košarku.." I zato mu hvala.
Kad se ovako sjetim tih mladalačkih sranja, skontam da u stvari nisam nikad ni obraćao pažnju za tim sportom. Trudio sam se da upamtim sve akcije Dine i Roberta Bađa, Bebetovo slavlje, Ronald Kumanove najjače udarce i Rud Gulitovu frizuru da bi mogo lafo da budem kuul.
NI sad nemam bolej mišljenje o fudbalu osim da je to još jedan opijum za narod i razlog da se žena razbije što nije zamijenila baterije na daljinskom, da se mali maltretira da bjesomučno trenira u lokalnom klubu, da se ljudi dobro pošoraju kad izgube ili pobijede i vrhunac svega, da se sve smeće gurne ispod tepiha za vrijeme trajanja mundijala i eura pa i srednjobosanske treće lige sa NK Busovačom iz Busovače i NK Žepčem iz Žepča i ostalim antoninima.

Sve do juče kad sam se nadrogiro opijumom za mase.
Danas oblačim dres i navijam. Pljunuću na sve svoje ideale i jebavati sudiji krvavu majku i razrađivati akcije. Derat se na teve ko da je živ, pjenit se u ćoškovima ustiju, i vrlo vrlo vjerovatno, napit se ko guzica da ne znam đe sam.

Tuku naši, al tuku i partizani

 
Rasplesana ritmična zemlja, puna ljubavi i sreće. Prelijepih životinja i dubokih i rijetkih jezera.

Otamo je Bob Marley došao na Jamajku i Obama i Oprah u Ameriku da se nikad ne vrate. Čiča Toma je sjetno sjedio na svom trijemu gledajući prema onome što je on mislio da je afrika , (ustvari je gledao u pravcu srednje azije kroz dupe komšinice). Afrika je kolijevka života. Bla bla bla.
Afrika je sada loše. Odnosno loše je od kad se sjetio onaj englez da napravi koncert Live 8 za pomoć africi i milionima gladnih početkom osamdesetih (ne bih sad da guglam za podacima)
Prije toga afrika je bila sve ovo gore navedeno. Poslije toga je postala ovo što ću ja da navedem.
Da se odmah razumijemo, nisam nikad tamo bio al mislim da neću nikada. Ustvari jesam bio u Kairu i Aleksandriji al ono je afrika kolko i Bosna Evropa.
Afrika je jedna velika zaostala karina. Pola je nepristupačna prašuma u kojoj te pokušava ubit i pojest svako moguće biće koje postoji (gdje još ima biljaka mesoždera?), u najmanju ruku osakatiti i nahranati ostatak čopora tvojim udovima i iznutricama. Kao da to nije dovoljno, kad nema životinja onda se ni neki lokalni plemenjaci neće ustručavati da te stave pod sač ili na ražanj. Druga polovica nema ništa od ovoga, samo je puistinja, al te opet pokušava ubiti.
Ono malo kultiviranih površina koje postoje preplavljeno je kanalizacijom, smrdežom, masti i sidom. Zašto je zaostala?
Pa uzmimo to ovako. Ako ima jedna država koja se zove recimo, da ne lupam sad, Tunguzija. Ima neki broj stanovnika, recimo odokativno 70 miliona i svaki treći od njih nema Sidu.
Ima li nešto čudno u tome? Nema.
"Pa šta sad sereš brale. Sida je ko kod nas gripa il neimaština. Oni su tako naučili"
Ne znam šta su naučili al znam da nisu naučili koristiti kondom.
"Nemoj tako brale, nisu oni krivi. Znaš da nemaju hrane. Gladuju jadni. Šaljemo im pomoć kolko možemo."
Nema problema. Preuzećemo krivicu mi bijelci iz europe, pogotovo iz engleske što su se od toliko prostora na zemlji, neki od australopiteka, kromanjonaca i drugih polumajmuna prije 20 000 godina odlučili nastaniti na prostoru koji nema vode, voća, povrća, ruda, rijeka, fast fudova a bogami ni struje. Ni danas to nema. Ko ih jebe. Nek se sele dalje.
Il se selite vi dole pa im pokažite kako se sadi bilo šta. Koliko trebaš biti uporan da tražiš korijenje iz godine u godinu, i da piješ krv iz krave iz dana u dan?

Mnogo.

Umjesto da afrikanci manje vremena potroše na sunčanje i lijep ten, jebanje bez zaštite, da prestanu da kukaju, i onoliko koliko ih ima, upregnu one mršave niškoriste krave, prokopaju kanale, iskopaju arteške bunare, dobiju donacije u sjemenu i sadnicama, zasade svoje prve ljetine, nauče da ih multipliciraju pa eksploatiraju , ozelene površine i naprave vjetrenjače za makar minimalnu struju da mogu imati lampu za noćni rad kad je hladnije i ugodnije (makar dole) za ovih dvadeset godina koliko je prošlo od jednog do drugog LIVE 8, mogli su početi živjeti koliko toliko normalnim životom. Ne treba im koncert nego edukacija.

Borite se ili nemojte kenjat.



Sve isto važi i za Bosance.

Molio bih za jednokratnu pomoć jer sam se umorio
Trebaju mi sljedeći preparati:
- Milion sprejeva marke PIPS najveće pakovanje sa visokim udjelom stakleničkih gasova
- Jedno sto hiljada (pošto ih teško ima više od toliko) obodin frižidera sa visokim udjelom stakleničkih gasova
- nekih tri miliona velikih američkih automobila sa motorima zapremine veće od 4 litra i manualnim mjenjačem i po jednog vozača u svakom od njih
- cirka 75 željezara u zemljama u razvoju bez razrađenih planova zaštite okoliša i ekološke osviještenosti direktora
- sedamnest miliona krava
- i nekih 150 hiljada piromana

Pipseve laganim pritiskom kažiprsta aktivirati i usmjeriti prema nebu s obe ruke, dok bi nogom trebalo održavati vrata Obodina otvorena tako da se motor uspuše i zagrije i počne da emitira. Pipsevi bi već emitirali dovoljno
Ova tri miliona vozača nek stanu turirat na asfaltnoj podlozi i nek u prvoj brzini stisnu gas do čvoka i voze slalom dok ne ostane ni kap u njihovim 200 litarskim rezervoarima. Vozači nek upale klime na najjače.
Željezare neka krenu sa obradom osnovne sirovine (ugljena i druge čađave rude) i pretvaranja ga u bilo koju sirovinu koja zahtjeva veliku potrošnju energije, vode, kisika i ljudskih resursa. Nek se radi u tri smjene.
Krave nek rade što i inače rade. Nek jedu travu i prde metan.
Za to vrijeme piromani nek zapale sve šume koje brzo gore dok se ne pojavi neki samosvjesni revni vatrogasac i krene to gasiti. Po mogućnosti čekati jak vjetar.

Kad se sve pokrene stvoriće se, akobogda jedna velika ozonska rupa, a prosječna temperatura atmosfere će se povećati za jedno 5 stepeni. Otopiće se ledenjaci i polarne kape i himalaje i glečeri. Povećat će se razina mora za 5 metara.

Kad se napokon poveća potopiće ovo sranje od grada.

(Kratka priča inspirirana pjesmom od Tool-a i uvjetovana jutarnjim umorom bez kafe i cigara)

P.S. Da vidim kako sad plivate

Majstor: "Doktore pomozite, nešto se događa sa mnom i sa mojom kućom. Svaki put kad krenem na sprat da nešto omalterišem negdje na desetoj stepenici mi se zamrači pred očima, izgubim svijest, i kad dođem sebi, skontam da sam opet na prizemlju u dnu stepenica i da imam čvorugu ogromnu na glavi. Zadnji put me zaova zaljevala vodom sat vremena da dođem sebi. Može li to biti od promjene pritiska, radi visine i to?"

Doktor: "Hmmmm, nisam baš siguran da je do pritiska. Kolko su vam visoke stepenice? Nisu dva tri kilometra jel da? Naravno da nisu, silly me...Jel vam se prije mantalo kad se dignete naglo, škodi li vam kad zapalite cigaretu? Pušite li majstore? Znate da to ne valja?"

Majstor: "Ne pušim, maloprije sam bacio. Pušio sam Drinu rudaru tri kutije dnevno. Al popijem po pet-šest piva klipača sarajevskih... Jel do toga? Ljuto ne pijem, vjera mi brani. Znate ja sam pobožan. Ne gledam prema nebu osim kad psujem kad se opaučim čekićem po prstu. Bude mi lakše..."

Doktor: "Neka neka, vjerovati je dobro al psovka baš nije za pohvalu. Doduše i ja nekad opsujem kad mi regres ne dođe. Da se vratimo na stepenice. Kakve su stepenice? Jesu klizave? Jel se ljuljaju?"

Majstor: "Ma jok. Obične stepenice. Betonske, svi kod nas imaju take. Nema keramike i tih sranja. Znate šta doktore, u povjerenju, ja nešto nisam s parama. Ove cigare i pive mi pojedoše dnevnicu, još kladionica, fala bogu nikad se ne dobije, i džaba radiš. Moro sam malo uštedit na armaturi i betonu pa sam malo skromnije stepenice napravio."

Doktor: "Ne znam šta bih ja s tim informacijama. Ja sam doktor... vremena su teška znam, evo ja jedva skickah za vikendicu u Baškoj. Jedva."

Majstor: "Evo ima ja sliku stepenica, baš neki dan inspekcija bila jer sam bez dozvole radio znate, evo iz predmeta sa suda, pa da vidite"



 
Doktor: "?!?"
Majstor: "Ljepe su jelde? Hoćete mi dati neku uputnicu za glavu il recept?"
Doktor: "Hoću. Evo vam broj mog prijatelja. On je neuropsihijatar."
Majstor: "Fala doktore, jesam šta dužan?"
Doktor: "Ništa ništa samo vi..."

Ne znam jel ko gledao rukometne utakmice sad za vikend na HRT-u al Branimir Đoni Štulić je fantastično odigrao. Za one slabije upućene igra kružnog napadača i porastao je na 202 cm, al faca mu je ostala ista (vidi sliku) . Oderali su ruse i afganistance i idu na olimpijadu. Ako mu Croatia records isplati dugovanja možda snimi i novi album






(vidi drugu sliku)




(vidi tekst)

Redovna nabakva živežnih namirnica, escajga, logistike, čakčalica i salveta je česta pojava u našem malom kolektivu, iako ćemo sa padanjem standarda morati pronaći alternativne načine prehranjivanja i prepijenja. Jedan od prijedloga je hibridni način udisanjem Nitrogena kojeg najviše ima u atmosferi i besplatan je samo se kratko živi. No, nema proizvoda bez nuspojave makar to bilo umiranje u agoniji gladi a lešinari te gledaju sa National Geographica (Zum risiken und neberwirkung kommen sie gleich zum marienplatz ohne beinen u singen sie Guildo hat euch lieb mit zwei stucke bratwurste ohne zwiebel und zuruck parkierte lorry mitt kippe oder Apotheker)
Na najvećoj polici blistali su toaletni papiri. Dvoslojni, troslojni, sa golubovima bez njih, sa mirisom bez mirisa. Meni zine guzica odmah. Ajde dvoslojni i troslojni, normalno a je razlika, manji je otpor kože sfinktera i manje se nadražuješ a troslojni možeš koristiti da brišeš gorke suze kad gledaš Oprah i njenu veličinu. No, mirisni me buni? Kolika je šansa da će ti neko pomirisati dupe nakon izlaska iz vece-a osim komšijinog psa? Izletiš iz vecea i kažeš djevojci, bratu, mami, tetki, komšinici, ili bilo kome ko se zatekne čekajući ispred tvog vecea,
"Jooooo jesam se pokenjo, brat bratu 2 kile. Ko beba. Oš da pomirišiš.?"
"Neću srdi dovde."
"Ma ne to silly person, pomiriši mi anus."
"A. Ok. (Šnjof šnjof). Mmmmmmm. Violeta troslojna?"
"Znaš mene..."

Uzeli smo onaj od recikliranog papira. Smeđeg ružnog. Hrapavog. Zašto smo se odlučili za njega? Jer moja guzica izrazito ekološki osvještena. Strpiće se da što manje amazonskih šuma završi u šolji u vrtloženu sifonskih masa i tvari.  Sretan sam ga degustirao, i stvarno je gadan papir. Em loše briše, em ne upija, grebe, opire se, teško se kida, a jedino ok je što je već boje govneta tako da se na iznenadiš puno kad pogledaš u mjesto zločina. Jednom prilikom sjedeći na šolji i pripremajući se da izgrebem dupe prođe mi kroz glavu. Ko je taj ko reciklira toaletni papir? Ko je taj nesretnik koji čeka na kraju kanalizacione cijevi i razabire među govnima rukama, traži papire, skida nekom prikladnom plastikom zapečene ostatke, pere papire na ruke i šalje dalje svojim kolegama na sušenje prešanje i namotavanje na one kartonske cjevčice? Kolko često pere ruke? Kakav on papir koristi?
Toliki izbori papira za dupe su moje dupe produhovili i jedva čekam da izađe papir sa isprintanim Majakovskim i njegovim pismima i poemama, da skupa dupe i ja jecamo i naprežemo se. Da skupa ponavljamo školsko štivo i sa drugim guzicama pričamo o umjetnosti.