LIPO LI JE LIPO LI JE

JEDITE RIBU, VOZITE BICIKL, NOSITE POTKOŠULJE, SLUŠAJTE MAJKU, POŠTUJTE OCA, IZBJEGAVAJTE GMO, PIJTE ZELENI ČAJ, NE PIJTE DOK VOZITE, NE PLJUJTE PO ULICI, SLUŠAJTE PAMETNIJE, NE DERITE SE NA DJECU, NE BRINITE SE, REDOVNO SPAVAJTE

27.07.2010.

OFF THE ROAD

Nije stvar da ja negdje želim ići. Ne čini me to sretnim. Selidba je, a to je dokazano, jedan od najvećih stresova modernog doba. Nećemo pretjerivati i reći da je selidba veći stres od, recimo, ležanja na željezničkoj pruzi kuda voze oni brzi vozovi u Francuskoj ili pak veći stres od raka u bliskoj familiji (ne daj bože), ali stres jeste. Pogotovo ako je jedinka užasno neorganizovana poput mene, pa kad se jednom preseli ima osjećaj da ništa više nije na svome mjestu i da je pola stvari ostavio bivšem gazdi u amanet iako je stan ispraznio hirurškom preciznošću ko studentski frižider. Nije stvar da ja negdje želim ići. Stvar je da mogu ako hoću. A ne znam hoću li.

Sad ne mogu nigdje ići. Barem neko vrijeme. Ionako sam sam sebi dopizdio pričom o selidbi na hladni sjever balkanskog poluotoka sa ovog južnog, prijatnog, slobodoumnog, slobodarskog toplog juga. Ne mogu. Nije fer prema roditeljima da ostavim brata da se sam snalazi ovdje. Nikakav status nema osim statusa quo kojeg gaji zadnjih 4 godine. Pardon, ne zadnjih 4. Nego prvih 4 godine. Prvih četiri godine fakulteta. Ni fakulteta nema. Osjećam se odgovornim prema roditeljima koji su mene trpili sa svojih 300 maraka mjesečno kad su mi plaćali stan u sarajevu 150. Jebiga, čovjek se mora odužiti ako ima imalo obraza. Preglupo bi bilo da ja sad svoje šaljem na fakultet i plaćam njima 150 maraka studentsku garsonjeru na Grbavici ili sobu kod gazde u Hrasnom. Nema smisla jel da. Nije da moji ne bi učili dobro i isplatili uloženo, nego mislim da je bolje tim novcima platiti fakultet u Kiseljaku ili Vitezu, na etabliranim visokoškolskim ustanovama smještenim pored starih kestena ili iza frizerskih salona, pa da onda lijepo odvozare onih par ispita i praktično završe fakultet od kuće ko gospoda i dobiju diplomu. Posebna priča bi bila vidjeti moju majku u studentskoj menzi kako održava lekcije onim babama kako se pravi gulaš i zaprška za grah s kobasicama.

„ne bi ja to tako spremila. Ma ne, ne. Ne tako. De… Daj bogati tu šerpu vamo“

A oca u jutarnjim gužvama u trolejbusu? (trolejbusom bi se on meni vozio, a ne autom ko kakav tatin sin. U ovom slučaju sinov tata)

E to bi volio da mi prepričaju i to par dana kasnije prije nego što bi volio da doživim.

Ne mogu ni radi toga što mi je otac dobio neki dan otkaz u pedesetpetoj, pa i ono što su slali bratu više neće moći.

Ne mogu ni radi situacije. Prije dvije godine su me zvali da idem raditi na sjever. Sad ne. Sad nema posla. Ima posla ali samo za samu kremu arhitektonsku. Skorojevićku bandu prosječnih inženjera u prosječnoj državi sa kompleksom manje vrijednosti u kojoj prosječni inženjeri mogu biti najbolji jer realno dobrih nema.

„strpi se Brale, gdje ćeš sada? Čuvaj posao. Znaš kako je teško?“

I ja pušim tu priču već par godina. Sumnjam u svoje kvalitete i svojih deset prstiju koji su me od onih studentskih 25 maraka sedmično doveli do toga da sad tih istih 25 maraka bahato trošim na sranja koja mi nikad neće trebati osim da izliječim komplekse kad sam bio ubogi student iz Busovače. Neka brate rezervnih žica za gitaru i šarenih knjiga, nikad ne znaš kad će početi rat pa da knjige ložimo, a kad izložimo da se žicama za gitaru objesimo o maslinu.

Ne mogu ni radi ljubavi. Brale papučar. Kad se zaljubi, oslijepi, ne javlja se nikome i počne slabije da jede. Počne da sluša sevdah, kupuje male poklone za koje zna da iako su mali razgale srca djevojaka. Brale koji pravi čaj od šipka ili kafu jutrom prije posla a poslije posla skuha ručak bez pogovora. Brale koji napravi 1500 palačinki i svakoj posveti svu pažnju koju palačinka traži.

Ja, papučar sam  već jednom radi ljubavi sve odjebao i doselio tu. Tu, odakle i ne bi baš volio da idem jer sam i navikao, ili bar nisam siguran , ali bi volio da znam da mogu.

Prokleta mogućnost izbora mora da postoji.

LIPO LI JE LIPO LI JE

TAČNO VRIJEME
SPLIT
BUSOVAČA
<< 07/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031



KARIKE

AUTOR
Kontinentalac je jak kao dvadeset žena.
Kao dvadeset velikih žena

HIT TJEDNA

TIŠINA

MATE MIŠO KOVAČ -PUCAO U SRCE RANIO RUKU