beats by dre cheap

LIFTOVI

Neki dan sam bio u "gradu splitu". Tačnije u banovini. To je jedna zgrada izgrađena na samom vrhuncu NDH negdje 39-te godine, u poznatom "kartonska kutija sa milion malih istih prozora i malim ružnim popločanim parkom sa avangardnom kamenom skulpturom koji sveukupno liči na brabonjak vepra kapitalca" stilu. Sad su tu glavne vlasti i najveća koncentracija neradnika otkad je crne gore. Tamo se tako malo radi da ako češće naiđeš pored tog objekta, iznenada dobiješ napad bolikurcanja za koji je osnovni i najbolji lijek ispijanje "makijata s par kapi ladnega mlika na rivi u trajanju od 5 (+-1) sati".
Tamo sam išao poslom, koliko god to apsurdno izgledalo, i stao sam ispred lifta. Krenuo sam da ga pozovem sa petog na prizemlje i pritisnuo dugme za dole. U istom trenutku pomislio "jeb.. đe ću dole?" i pritisnem dugme za gore. Tu mi padne na um jedna stvar. Čemu dva dugmeta za pozivati lift? Jebe se da izvineš njega hoću li ja gore ili dole. Šta će biti ako napraviš ovo što sam ja napravio? Jel se uvrijedi? Da li možda kaže "e nećeš majci sada. ima da ideš dole ako si pritisnuo dole. nema gore dole kod mene"
Ako su takvi, zamisli kako se naljute oni kojima pukne sajla. Biće da ih fakini dobro izjebu prije nego što se ovi spuste i otvore vrata. "Gore ću, dole ću. Ma jok. Gore je bolje. Dole dole."
Ma mrš liftovi, treba se i vas ustručavati.
Zaključak je takav, da ovi što prave liftove ne trebaju staviti dva dugmeta kad ih zoveš. Stavi jedno jebemu mater, pa ne zoveš batlera kraljice Viktorije.
Ok, prošao je taj dio s dugmićima, i onda uđem unutra.
E sad zašto nema, u jednom periodu života, makar jedan školski sat i to obavezni sat koji ćemo provesti vježbajući ponašanje u liftu? Da sat vremena samo stojimo na neugodno maloj udaljenosti jedni od drugih i samo šutimo. Jedni drugima pušemo u vrat. Pa gledamo u pod. Pa u plafon pa na sat.
Onda da se još na taj školski sat donese školska tabla sa iscrtanim brojevima od "Po", "PR" pa onda od "1" do ko zna koliko i da je prebrojiš po sto puta.

"prizemlje, prizemlje... e hajmo sad. polako. devetnesti. dobro je. samo da niko ne uđe. e u kur... hajde samo je dvoje klimoglav. treći, treći brzo. četvrti. jel ovo ja smrdim?! majica prokleta. jebo je poliester. evo sad se i znojim. i oni su skontali. opet staje?! šta je danas svima. idite pješice. sedmi. osmi. ajdeee ajde. izdrži Davore, izdrži"
Do devetnaestog već odlutaš u djetinstvo gdje te kao malog majka nosala u naručju i govorila neke stvari kojih se ne sjećam

Psihološka granica je 4 sprata. Naravno da ovisi i o veličini kabine. Što manja kabina to je neugodnije duže relacije izdržati.
Interesantno kako se i najpričljiviji ljudi u liftu osjećaju kao kamikaze pred uzlijetanje. Nema priče. Tu i tamo se kaže "dobar dan" ili samo jedan kratki klimoglav. Taj klimoglav je odavno poznat u psihologiji liftova kao "pozdrav kojim ti kurtoazno odgovaram bez potrebe za nastavkom razgovora u ovoj neugodno maloj pokrentoj kabini sa velikim ogledalom"

Kad sam završio svoj "rad" u toj zgradi krenuo sam nazad na posao. Ispred lifta sam vidio dva srednjovječna muškarca velikih stomaka, i jednu babu. Progutao knedlu, duboko uzdahnuo i zakoračio unutra.
Klimnuo glavom i počeo da obrojavam vječnost do prizemlja.

Stepenice nisu dolazile u obzir.
Pa nisam retardiran ako ne volim liftove

LIPO LI JE LIPO LI JE
http://alabrale.blogger.ba
29/04/2009 19:59