beats by dre cheap

REZIME

Dakle od zadnjeg posta kojeg sam pisao prošlo je otprilike godinu dana. I bila je to, kako da kažem, godina iz pakla. Iz dva pakla.
Prvo mi je veza krenula nizbrdo, lagano lagano. Približavalo se sranje ko glečer titaniku dok su kapetan, prvi, drugi i treći časnik i mali od kužine orgijali ispod palube. Da se inercija poveća, majka od djevojke dobije rak što na svu nestašicu para dođe ko ona gumica za tegle po hladnim prstima. Al da je ljubavi preživilo bi se i to.
"Ljubav? Ljubav je precijenjena. Danas se niko ne voli. Šta ti sebi umišljaš Brale, da si neki ruski pjesnik."
"Ali kako nema?" odgovorio bih ja pitanjem. "Kad ti voliš, i kad si iskren, i brižan, i pažljiv, i praviš čaj ujutro i pomažeš na svoju štetu? Kako? Pa samo monstrum to ne bi znao cijeniti."
Odgovor me spičio u glavu nedavno kad sam shvatio da stvarno ljubavi nije bilo i da sam ja prove dvije godine života sa osobom koja nema pojma ni o čemu, osim što zna čistit ribu i vrtit guzovima. Haj zna još ponešto, al sve je to plitko ko Aleksandra Grdović nedeljom ujutro.
No hajde, zaprdi mu što rekli neki ljudi. Kad je sve ostalo ok, naći će se ljubav. "Ti si brale šarmantan, ima cura, ne sekiraj se."
Tačno, ima cura, uvijek ih je bilo, al nekako te više pogodi raskid kad shvatiš da su ti roditelji izgubili posao u roku par mjeseci. Čitav život rade, i onda nesretnim spletom okolnosti

BANG, BANG

padoše iluzije o priznatoj i cijenjenoj srednjoj klasi sa normalnim prihodima ko mrtvi fazani. Padoše ko dimnjaci zatvorenih fabrika za preradu drveta.
Još malo do penzije, al nema veze. Nešto će se sredit, nek se odmore malo. Godine potplaćenog i potcijenjenog rada su ostavile traga u vidu tableta za srce i konstantnih glavobolja i migrena. Nek se odmore. Sad nek sade voćke, uzgajaju kokoši, renoviraju obiteljsku kuću koju nisu mogli 25 godina renovirat radi posla. Nek idu napokon sami na more. I idu. To mi je drago neviđeno.
"E sine, došli bi malo na more, par dana, jesi šta planirao ti, možda, da ti ne smetamo?"
"Pa jesam nešto, al dođite nema veze." odglumim ja ozbiljnog tridesetogodišnjeg arhitekta. Dijelom što i jesam tridesetogodišnji arhitekta, a dijelom što im nikad nisam znao pokazati prave emocije. A drago mi je. Stvarno jeste. Neka dođu, radim ja. Ima para.

BANG!

Rasprši se moj poslovni život u devetom mjesecu u sred recesije. Očekivao se taj pucanj odavno. Nije nekad sve ni u parama, pogotov kad imaš šefa poremećenog kretena koji te snima i svakodnevno maltretira. Ništa nije vrijedno zdravlja. Dakle tri nezaposlena u kratkom periodu. A kredit za auto, a stan, a režije, a mlađi brat?
A mlađi brat?
A brat ne radi svakako. Radi njega sam i držao stan od skoro 300 eura. "Da se ne vraća u bosnu" kaže tata, "gore je problem"
Nema frke neka ga tu dok se ne snađe. Jedno godinu dana.
No brale kakav jestem radišan i sposoban, preživi 3 mjeseca bez posla radeći samostalno dok ne naleti na arhitekta koji mu je obećao sve. "Biće para, samo da arhitekturu radimo, nije sve u parama."
"NIJE!!! ŽIVIO!!!" klicao sam glasno.
Kako bolan nije?! A kredit za auto, a stan, a režije, a mlađi brat?
Tri mjeseca bez plaće bi dotuklo konja. Dok se odjednom kanalizacijom sranja koja prolazi mojim mozgom ne razliježe pucanj.

BANG!

Dosta više.
Dam otkaz nađem drugi posao, plaćen.
Nađem bratu posao, plaćen.
Otkažem stan, nađem drugi, jeftiniji, bolji, na prizemlju (jebo mu lift kojeg nema, mater u guzicu, onom starom stanu)
Pomirim se sa prekidom sa energetskim vampirom koji me sisao zadnjih po godine.
Dogovorim da počnem da sviram.
Počnem da pišem.
Prestanem da trpim poluidiote.
Počnem da apliciram za postdiplomski i po prvi put u životu osjetim kako mogu šta hoću, kao što sam i prije mogao.
Osjetim kako mi život počne teći venama.
Primjetim kako me tete u radnjama pozdravljaju veselije, kako me djevojke gledaju. Kako ja njih gledam. O kako ih samo gledam. Kako lijepih djevojaka ima. Primjetim kako su mi i komentari na fejsbuku postali smiješni i zabavni. Primjetim kako prijatelji primjete da sam se proljepšao.
Primjetim da nije sve takav kurac.

Samo da se ne čuje kakav novi BANG.
Ako se i čuje, ja hoću da budem s prave strane oružja.

LIPO LI JE LIPO LI JE
http://alabrale.blogger.ba
25/07/2011 19:05